Kao ministar u vladi NDH slao je pisma u kojima je tražio intervenciju za Židove

Ja sam vazda u životu nastojao da radim pošteno skupa s vama, mojim milim i dragim; ja znam, da je i sada moj jedini grijeh – čak i po sadašnjim postojećim zakonima! – samo to, što sam radio pošteno, što sam radio tako, da se ne moram sramiti ni svoje savjesti, ni Tebe, ni naše dječice. Tako i jest, ali je isto tako istina, da je na takav rad slijedio za mene zatvor, a za Tebe neopisiva borba, žalost i muka, a za sve skupa ogroman materijalni gubitak i neprilike.”

Tako je u pismu, koje počinje rečenicom “Premila, slatka i jedina moja dušice”, 18. travnja 1930. godine iz zatvora supruzi Ivki pisao odvjetnik i književnik Mile Budak. Poslije ministar u ustaškoj vladi Ante Pavelića, pogubljen 7. lipnja 1945. nakon jednodnevnog suđenja, uhićen je u listopadu 1929. zbog sumnje da je povezan s atentatorima na Tonija Schlegela. U uzništvu je ostao sedam mjeseci, pa je oslobođen, a da optužnica protiv njega nije podignuta. Cijelo njegovo pismo objavljeno je u knjizi “Iz korespondencije dr. Mile Budaka” odvjetnika Tomislava Jonjića i povjesničara Stjepana Matkovića, koju je na nedavnom Interliberu predstavio Hrvatski državni arhiv.

Pisma Budakova punca

Knjiga je već na sajmu izazvala veliku pozornost čitatelja, što ne začuđuje jer Mile Budak i dalje izaziva kontroverze u hrvatskoj javnosti koja nikako ne može odijeliti Budaka književnika od Budaka političara i jednog od prvaka ustaškog pokreta. Za svoj ustaški angažman Budak je smaknut, a da mu se za grob ni danas ne zna. A za svoj književnički rad Budak, iako je u posljednja dva desetljeća korektno predstavljen u hrvatskoj leksikografiji i povijesti književnosti, još nije honoriran onako kako zaslužuje.

Jonjićeva i Matkovićeva knjiga uglavnom prvi put objavljuje Budakovu korespondenciju koju je Udba obrađivala i čuvala, a 1992. Služba državne sigurnosti predala ju je Hrvatskom državnom arhivu. Oni čuvaju 600 jedinica pisama i brzojava, a autori su u knjigu uvrstili i pisma iz drugih arhiva i fondova, na žalost ne i iz gradiva Ministarstva vanjskih poslova NDH koja je pohranjena u Vojnom arhivu Ministarstva obrane Republike Srbije!? Autori su, osim pisama i nešto fotografija, objavili i intrigantnu studiju o Budaku (dio monografije koju pripremaju o njemu), ali i neke slabo poznate dokumente kao što je to Budakovo imenovanje redovitim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (imenovao ga je poglavnik Pavelić). Knjiga donosi pet stotina pisama, brzojava i dopisa u razdoblju od 1907. godine, kada mladi gimnazijalac Budak u Banjoj Luci piše zamolbu za Napretkovu stipendiju, pa sve do mirotvorne božićne čestitke koju Budaku u prosincu 1944. iz Dresdena šalje bivši ravnatelj njemačke škole u Zagrebu G. Hartmann. U to vrijeme Budak je potpuno izašao iz politike te se posvetio samo književnom djelovanju završavajući roman-grozd “Kresojevića soj”. Tada piše četvrti dio ciklusa, roman “Bazalo”, koji je objavljen prije nekoliko godina, pola stoljeća nakon autorove smrti. U tom posljednjem periodu života Budak u romanu “Hajduk” piše i rečenice “Mi i rišćani (prema hrišćani, pravoslavni, op. a.) smo tu ka edna duša. Tu ti nema nikakve razlike jer su i uni ljudi ka i mi, a što se krste s tri prsta, a ne sa cilom rukom ka i mi – a ko veli, da Svemogući na to jako pazi i da Muje naše milije od unog njijova?”.

Istina, dvanaest godina prije “Hajduka” Budak je bio znatno žešći. Negdje 1933. – 1934. napisao je pjesmu “Bjež’te psine” koju pod pseudonimom Velebitski objavljuje u almanahu Nezavisna Hrvatska Država – Godišnjak koji izlazi u Berlinu. Ta je pjesma objavljena kao dio verbalnog rata između hrvatskih i srpskih intelektualaca, no uspostavljanjem NDH dobiva drugi smisao. Budaku se na teret stavlja i izjava da bi ustaške vlasti trebale “jednu trećinu Srba pobiti, drugu trećinu pokatoličiti, a treću iseliti”, što autori knjige smatraju nedokazanom tvrdnjom premda priznaju da je Budak bio poznat po politički nepromišljenim i zapaljivim retoričkim figurama, no one nikako nisu bile rezervirane samo za Srbe i Židove, nego i za Talijane, pa i Nijemce. Među pismima iznimno je zanimljivo oštro pismo kojim je kipar Ivan Meštrović u kolovozu 1941. prosvjeduje protiv pretvaranja Doma hrvatskih likovnih umjetnika u džamiju. “Meni se čini, da bi se donošenje takove odluke, s jedne strane pokazalo kršćansku uvidjavnost i hrvatsko širokogrudnost prema manje brojnoj braći druge vjere, a s druge bi se opet pokazalo da se upuštamo u postupke, koje je kulturni svijet krstio balkanštinom, protiv koje smo se mi Hrvati uvijek borili”, piše Meštrović tadašnjem ministru bogoštovlja i nastave Budaku.

Zanimljivo je i pismo Budakova punca M. Lovrenčevića koji u svibnju 1941. od Budaka traži intervenciju za glumicu Milu Dimitrijević, koja je bila prisiljena napustiti kuću u sjevernom dijelu Zagreba u kojoj je stanovala 47 godina jer je morala poštovati odluku zagrebačkog redarstva da se svi Srbi i Židovi koji stanuju na sjevernoj strani Maksimirske i Vlaške ulice te na Trga bana Jelačića i Ilice do mitnice moraju preseliti u druge dijelove grada ili će biti prisilno evakuirani o svom trošku i kažnjeni prema a postojećim zakonskim odredbama. Molbi za raznoraznim intervencijama prepuna je Budakova korespondencija, a tu su i pisma kojima i sam ministar od ustaških redarstvenih vlasti traži intervenciju, primjerice, za neke Židove.

Gdje su pisma Paveliću?

Zanimljivo da u knjizi nema nijednog Budakova pisma Paveliću ili obratno.

– Osim ovog što smo objavili, nema nama poznate druge Budakove korespondencije s visokim dužnosnicima NDH. Budakov osobni fond u HDA sastoji se od tri kutije, što znači da ima manje od 0,30 metara gradiva. Nemoguće je sa sigurnošću reći je li Udba prikupila i više Budakovih pisama, pa se to negdje nekako “pročistilo”. Iznimno važna su Budakova pisma A. Košutiću. Služio se njima Lj. Boban, ali ako pogledate na koji je način to činio u “Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije”, uočit ćete da je ta pisma koristio selektivno i tendenciozno, brižno izostavljajući sve što bi na ustaše, Pavelića i na Budakov odnos prema Paveliću moglo baciti drugačije svjetlo od onoga koje je fiktirala jugoslavenska tzv. historiografija – kaže jedan od autora knjige Tomislav Jonjić. Njemu je posebno važno uvrštenje u knjigu dokumenta o imenovanju Budaka ministrom bez lisnice 1. siječnja 1942.

– Vjerovali ili ne, to nitko u hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji nije primijetio. Zašto je to važno? Zato što pokazuje da Budakov odlazak u Berlin nije nikakav dokaz sukoba s Pavelićem, jer je on u to vrijeme postao redovitim članom HAZU, imenovan je ministrom bez lisnice (članom vlade), a uskoro će postati i predsjednikom DHK. A na pitanje hoće li se pronaći Budakov grob, Jonjić je pesimist.

– Artuković je umro 1987., u mirnodopskom razdoblju, pa do dana današnjega nije bilo moguće utvrditi njegov grob. Žive valjda i oni što su ga pokopali (ili prosuli pepeo) pa šute. Budak je obješen (vjerojatnije je da je strijeljan) u vrijeme kad su tako skončale tisuće ljudi, a većina očevidaca odavno je mrtva. Zato sumnjam da će se grob ikad pronaći – misli Jonjić.