Suverenitet je ponovno u modi. Riječ je sve više na usnama političara, analitičara, političkih ovisnika, aktivista, pa i prosječnih birača. Britanski birači koji su glasali za Brexit, izlazak svoje zemlje iz Europske unije, objašnjavali su svoj glas željom da im se vrati britanski suverenitet koji je, uvjereni su ili ih je netko uvjerio, lagano otklizao iz Londona u Bruxelles. Američki birači koji su glasali za predsjednika Donalda Trumpa žele vjerovati da će Trump “učiniti Ameriku ponovno velikom”, što je opet poruka jačanja suvereniteta. Čak i mađarski premijer Viktor Orban koristi pitanje nacionalnog suvereniteta da bi objasnio svoje kontroverzne postupke poput podizanja beskonačnih ograda od žilet-žice na južnim granicama Mađarske.
– Povijest svakih 30 godina gurne Mađarsku u glavnu struju debate o budućnosti Europe – rekao je Orban na nedavnom obilježavanju 60. obljetnice Mađarske revolucije, gdje mu je društvo pravio predsjednik Poljske Andrzej Duda. Spominjući kao primjer ustanak protiv sovjetskih vlasti 1956. godine, pa zatim i otvaranje mađarsko-austrijske granice 1989. kako bi “dopustili Nijemcima da pronađu put do drugih Nijemaca”, Orban je u istu ravan stavio i podizanje ograde protiv migranata i izbjeglica prošle i ove godine. Po njemu, za sva tri mađarska postupka bila je potrebna “hrabrost koja izvire iz čovjekove snažne predanosti slobodi”.
Prijetnja ‘sovjetizacije’
– Toga se trebamo prisjetiti ovih dana jer danas je nacionalni suverenitet ponovno pod prijetnjom – rekao je Orban opisavši tu prijetnju kao “sovjetizaciju” iz Bruxellesa, odnosno iz institucija Europske unije.
Suverenitet kao da je postala novootkrivena riječ godine. Kakvo je onda točno stanje suvereniteta danas?
Nekoliko hrvatskih povjesničara i filozofa za Obzor Večernjeg lista pokušava dati odgovor na to pitanje, ali svi se slažu da se koncept suvereniteta mijenja i redefinira.
Redefinira se i zbog ishoda britanskog referenduma, iako su i sami Britanci, a onda i ostatak Europe, zbunjeni oko toga kako bi britanski izlazak iz EU mogao izgledati i kakvu novu poziciju Ujedinjeno Kraljevstvo može imati u europskim i svjetskim okvirima kao država kojoj je vraćen suverenitet.
“Dakle, to su imali na umu kad su govorili u suverenitetu”, napisao je prošlog tjedna britanski novinar i kolumnist lista The Mail on Sunday, Dan Hodges. Pod “to” mislio je na fotografiju Nigela Faragea s Donaldom Trumpom, snimljenu ispred pozlaćenih vrata dizala u Trumpovu tornju u New Yorku. Farage, vodeći britanski euroskeptik i zastupnik u Europskom parlamentu, bio je prvi strani političar kojeg je Trump primio nakon izborne pobjede, a prošloga je tjedna izabrani predsjednik SAD-a na Twitteru poslao poruku da bi upravo Farage bio odličan izbor za novog britanskog veleposlanika u Washingtonu.
‘Želiš li da skočimo?’
“Tako zapravo izgleda britansko ‘vraćanje sudbine’ u svoje ruke. Izabrani predsjednik zahtijeva da njegova osobna dvorska luda bude imenovana našim čovjekom u Washingtonu. A pobornici Brexita skakuću i cerekaju se: “Želiš li da skočimo? Reci nam koliko visoko, Donald, koliko visoko?” zaključuje Hodges.
Trenutačni paradoks Brexita u tome je što Velika Britanija nije u stanju sama odlučiti o svome suverenitetu, već njezin budući status u svijetu ovisi u velikoj mjeri o volji njemačke kancelarke, francuskog predsjednika, pa i hrvatskog premijera i čelnika svake druge članice EU s jedne, a s druge strane o volji američkog predsjednika da nastavi gajiti poseban odnos s Britancima ili da s njima sklopi trgovinski sporazum.
– Brexit može uspjeti samo ako ne uspije Trump. I obrnuto – kaže Žarko Puhovski, filozof i politički analitičar.
Općenito se smatra da je klasičan suverenitet prestao postojati kad je prihvaćen koncept međunarodnih organizacija, Lige naroda i Ujedinjenih naroda
– Britanska pozicija suverenosti nakon Brexita moguća je samo uz uvjet da Trumpov koncept izolacionizma ne uspije. Jer, sasvim je jasno da Velika Britanija ne može bez vrlo velike podrške SAD-a ojačati svoju poziciju izvan EU – dodaje Puhovski.
Uspiju li Brexit i Trump, to bi moglo ojačati koncept suvereniteta. Ne uspiju li, takav ishod mogao bi dodatno oslabiti koncept suvereniteta. Jer, ako se pokaže da čak ni velike i snažne države kao te dvije ne mogu u globaliziranom svijetu provesti do kraja ideju vraćanja punom suverenitetu kakav su možda birači u tim zemljama poželjeli, bit će to još jedan snažan signal da koncept suvereniteta država slabi u nikad povezanijem svijetu.
– Općenito se smatra da je klasičan suverenitet prestao postojati kad je prihvaćen koncept međunarodnih organizacija, Lige naroda i Ujedinjenih naroda – kaže Puhovski.
Fenomeni za 2017.
Na pitanje u kojem je trenutku povijesti koncept nacionalnog suvereniteta bio najsnažniji, povjesničar i politički komentator Ivo Banac odgovara:
– U tom kontekstu obično se spominje postwestfalski sustav, dakle onaj koji je nastao Westfalskim mirom (1648.), okončao krajnje destruktivne vjerske ratove (Tridesetogodišnji rat) i stvorio uvjete za međusobno priznanje isključive suverenosti svih potpisnica nad vlastitim posjedima (priznanje granica), podanicima i predstavnicima – kaže Banac. A u kojem su trenutku povijesti Hrvati najsnažnije mogli uživati u suverenitetu?
– Populus srednjovjekovne Hrvatske, dakle plemstvo, uživalo je u raznim razdobljima visoki stupanj neovisnosti. To je došlo kraju u razdoblju apsolutizma, a nije se bitno popravilo ni nakon 1848., ni u dvjema jugoslavenskim državama. Demokratska suverenost počinje tek 1991. – kaže Ivo Banac.
Upravo tih 1990-ih godina, kad je građen puni hrvatski suverenitet, jedan drugi proces bio je na djelu koji je slabio suverenitet nacionalnih država: globalizacija je bila riječ dana, godine, desetljeća. Odjednom, zahvaljujući pomorskim kontejnerima, internetu i deregulaciji financijskih tržišta, čitav svijet transferirao je robe, usluge i kapital. Odjednom, tradicionalne industrije zatvarale su svoje tvornice u Europi i SAD-u i selile ih u Aziju.
Globalizaciju i njezine negativne učinke mnogi danas vide kao najveći problem i prijetnju ne samo suverenosti država i naroda, nego i demokraciji. Protivnici trgovinskih sporazuma poput CETA-e (između Kanade i EU) ili TTIP-a (između SAD-a i EU, trenutačno u fazi zamrlih pregovora) smatraju da multinacionalne korporacije kroz te sporazume pokušavaju nadjačati države i njihove građane, odnosno oduzeti im pravo da sami po svojoj volji donose i provode zakone.
Na pitanje što je trenutačno najveća prijetnja suverenitetu, filozof i politički aktivist Srećko Horvat odgovara: globalni kapitalizam.
– Jer, što uopće znači “nacionalni suverenitet” u 21. stoljeću kad kapital, za razliku od ljudi, prelazi sve granice i diktira i način na koji se provodi čak i nacionalna politika – kaže Srećko Horvat.
Kako iz njegove perspektive, a Horvat je jedan od osnivača paneuropske inicijative DiEM, Brexit i Trump mogu utjecati na koncept suvereniteta?
Suverenitet je prenesen na EU. Sad, tko je stvarni nositelj tog suvereniteta i kakav je europski legitimitet, to je pitanje
– Ono što možemo vidjeti nakon Brexita, a slične fenomene možemo očekivati već iduće godine, ako Le Pen dođe na vlast u Francuskoj, nije povratak nacionalnom suverenitetu, već fikciji nacionalnog suvereniteta. Ono što se sada događa diljem Europe odjek je Tuđmanove iluzije da “imamo Hrvatsku”! Dovoljno je da pogledate Hrvatsku danas, u kojoj su gotovo sve nekoć hrvatske tvrtke već rasprodane, od banaka do telekomunikacija, da vidite što je ostalo od tog nacionalnog suvereniteta. Velika Britanija možda jest otok, ali u današnjem svijetu više ne postoje otoci koji bi mogli biti izvan kapitalizma. Što znači nacionalni suverenitet ako u Grčkoj Kinezi drže najvažniju grčku luku ili ako Arapi u Beogradu grade novi Dubai? Kapital očito nema granica, a svi oni koji narodu prodaju populističku iluziju o povratku na nacionalni suverenitet ili ne razumiju kako globalni kapitalizam funkcionira ili namjerno koriste iskušani recept igranja na kartu nacionalnog identiteta da bi se održali na vlasti ili osvojili vlast – kaže Srećko Horvat.
Žarko Puhovski slaže se da globalizacija utječe na redefiniranje suvereniteta, no dodaje jednu napomenu:
– Globalizacija je svakakva, samo ne politička. A da postoji politička globalizacija, to bi dignulo pitanje mogućeg postupanja sa suverenitetom na novi, viši nivo – kaže Puhovski.
Po njemu, danas u svijetu postoji samo jedna suverena država.
– Sjeverna Koreja. Pa tko voli, nek izvoli… Za sve druge države ne može se reći da su potpuno suverene u klasičnom smislu – kaže Žarko Puhovski.
Ali, dodaje Ivo Banac, čak i Sjeverna Koreja ponekad naiđe na zid neumoljivih međunarodnih konvencija.
– DNR Koreja opozvala je 2003. svoj potpis Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja, ali razna ograničenja koja iz njega proizlaze pogađaju je bez obzira na opoziv. U konačnici nijedna država nije apsolutno suverena. Sve su vezane međunarodnim konvencijama. Količina suverenosti ovisi o tomu koliko suverenosti tražite ili koliko možete konzumirati – kaže Banac.
Sličan primjer u kojem se obveze nastavljaju i nakon izlaska iz kluba mogao bi se dogoditi i Velikoj Britaniji: njemački ministar financija Wolfgang Schäuble izjavio je nedavno da će Britanci, i nakon što dovrše svoj izlazak iz EU, vjerojatno morati plaćati svoje obveze prema EU još barem jedno desetljeće, a možda i nakon 2030. godine.
Predala se Haagu
Britanci se nadaju da će povratak punom suverenitetu značiti da mogu po svojoj volji privlačiti strane investitore davanjem poreznih olakšica kakve ne mogu davati dok su u EU, no Nijemac ih je podsjetio da pravila dogovorena u skupini G20 (20 najrazvijenijih zemalja svijeta) ograničavaju takvu praksu, a ta pravila vrijede i za članice EU i za one koje to nisu.
Države u današnjem svijetu često mogu osjećati da nemaju puni suverenitet i zbog pravila koja vrijede u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Grci pak imaju osjećaj da su izgubili velik dio suvereniteta kad su im tržišta kapitala prerezala mogućnost redovnog zaduživanja i kad su bili prisiljeni tražiti paket pomoći od MMF-a, EU i zemalja eurozone.
Hrvatska je jedina država članica EU koja je, prije nego što je odlučila dio svog suvereniteta predati političkoj uniji u koju pristupa, predala dio svog suvereniteta Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Dijeleći povjerljive dokumente haaškim istražiteljima neselektivno i mimo Vlade, drugi hrvatski predsjednik Stipe Mesić išao je nekoliko koraka dalje od onoga što je Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom nalagao. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman danas se u dijelu hrvatske javnosti percipira kao suverenist koji nije popuštao međunarodnoj zajednici, Amerikancima ili Haagu, niti je zaduživao Hrvatsku u tolikoj mjeri kao vlade nakon njegove smrti, no jedna američka diplomatska bilješka iz listopada 1997. baca svjetlo na trenutak u kojem Tuđman više izgleda kao oportunist i realpolitičar nego suverenist. Na sastanku s izaslanikom američkog predsjednika Bobom Gelbardom, Tuđman “izražava želju da poduzme konkretnu akciju o nizu pitanja koja zabrinjavaju SAD i međunarodnu zajednicu”: obećava da će poslati tzv. Vitešku skupinu u Haag, smijeniti nekoliko hrvatskih dužnosnika koje SAD doživljava kao “opstrukcioniste” (Juru Radića i Branimira Glavaša u istočnoj Slavoniji, Miju Brajkovića i još dvojicu u Mostaru) i nastaviti suradnju s NATO-om. Zauzvrat, “on želi povratak toplijim odnosima sa SAD-om, pravovremen kraj mandata UNTAES-a i odobrenje kredita međunarodnih financijskih institucija Hrvatskoj”, piše u depeši s koje je skinuta oznaka tajnosti i koja je dostupna na web stranicama State Departmenta.
Na pitanje je li aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković više hrvatski suverenist ili europski federalist, Plenkovićev dobar poznanik iz Njemačke, ugledni europarlamentarac Elmar Brok, dao je nedavno za Obzor odgovor iz kojeg proizlazi da je – kombinacija.
– Plenković je i Hrvat i Europljanin. Shvaća da treba zadržati važnost nacionalnih država, ali također shvaća da mnoge nacionalne države ne mogu više same riješiti razne probleme, od migracija, terorizma, globalizacije, sigurnosti... – kaže Elmar Brok.
Doveli su do dva rata
Povjesničar Zlatko Hasanbegović, kontroverzni ministar kulture u bivšoj Vladi premijera Tihomira Oreškovića, smatra da je, u Europi, klasični koncept suvereniteta nacionalne države prevladan i da je nemoguć povratak na staro. Za njega, koncept europskog ujedinjenja kroz udruživanje suvereniteta država članica sasvim je razumljiv s obzirom na povijesno iskustvo u kojem su međusobni odnosi suverenih, no antagoniziranih država u Europi doveli do dva svjetska rata.
– Suverenitet je prenesen na EU. Sad, tko je stvarni nositelj tog suvereniteta i kakav je europski legitimitet, to je pitanje. Bruxelles sve više djeluje kao otuđeni centar moći – kaže Hasanbegović. Bolje reći, dio suvereniteta prenesen je s država članica na razinu EU, a onaj dio koji je ostao u nadležnosti nacionalnih država, smatra Hasanbegović, također dolazi u pitanje. On podsjeća da je Hrvatska i u Austro-Ugarskoj autonomno imala ovlasti na nekim područjima kao što su bogoštovlje, nastava i kultura. Ali, po njemu, danas u pitanje dolazi i konzumiranje tog suvereniteta koji je ostao državama članicama EU zbog ovog važnog pitanja:
– Što su naše političke elite? Jesu li ekspoziture bruxelleskih središta moći ili su autentični predstavnici naroda koji zastupaju hrvatske interese u Europi – kaže Hasanbegović. Na pitanje što su u konkretnom hrvatskom slučaju, kratko odgovara: – To sad govorim načelno.
samo je jedan suverenitet prenesen na Eu, radi se o monetarnom i ekonomskom suverenitetu i iz njega se izvodi moderni neokolonializam, gdje jaće ekonomije iskorištavaju slabije. Sve su druge teze iz prošlih vremena. Na udaru se ponajprije članice eurozone koji nisu i ne mogu biti kompetitivne sa Njemačkom, drugim članicama, koje nisu u eurozoni se, stoga, očito ne mili ulazak u eurozonu i sve otvorenije krše sporazume koristeći mehanizme monetarne suverenosti, odnosno prednosti vlastite valute. Obzirom da EU nema namjere prerasti u federaciju država, njoj, kao i babilonskoj kuli, prijeti urušavanje.