Kaptolu novi nadbiskup za nova vremena

Na pitanje je li Zagrebu potreban novi nadbiskup, kratak odgovor je – da. I to ne od danas ili jučer, nego već godinama. Naime, nije mnogo vremena prošlo otkako je za nadbiskupa zagrebačkog s Krka došao mons. Josip Bozanić, da bi se pokazalo kako on nije bio najsretniji izbor za nasljednika karizmatičnom kardinalu Franji Kuhariću.

U lobiranju za Kuharićeva nasljednika, kaptolski su se lobiji zdušno nadmetali oko svojih kandidata, da bi se na kraju Sveta Stolica, preko ondašnjeg nuncija zapravo, odlučila da jedan od važnih kriterija mora biti to da je netko već zaređen za biskupa (a što protukandidati nisu bili) te se tako kolo sreće zaustavilo na ondašnjem krčkom biskupu. Nije tajna da je bilo mnogo nezadovoljnika, čak ni sam Kuharić nije bio zadovoljan izborom svoga nasljednika, a kaptolski krugovi nisu krili otvorenu zluradost prema svome novome šefu. Sve je to njega, ali i sama njegova narav i osobnost, natjeralo na ekspresno zatvaranje i izolaciju, osobito od javnosti, ali i crkvenih krugova te imenovanje svojih ljudi i suradnika, među kojima je bilo i sretnih i nesretnih rješenja. Tako je umjesto Kuharićeva otvorenog stila nastupila era Bozanićeve zatvorenosti. Vrijeme povjerenja zamijenilo je vrijeme nepovjerenja i suspektnosti. S Kuharićem je s Kaptola naprosto otišla sva toplina, koje nema do današnjeg dana.

Budući da se na zagrebačkog nadbiskupa gleda kao na prvog čovjeka Katoličke crkve u Hrvatskoj, Bozanićev način upravljanja nadbiskupijom prenio se i na ostale odnose u Crkvi, ponajviše Hrvatsku biskupsku konferenciju, kao zajedničko biskupsko tijelo, gdje je on dugo vremena imao glavnu riječ. Utjecaj mu je počeo slabjeti dolaskom mons. Alessandra D’Errica za nuncija, koji je otvoreno govorio kako želi oslabiti ulogu kardinala Bozanića kao prvog čovjeka Crkve, ali i disciplinirati još neke biskupe. U tome je i uspio, a o hrvatskim biskupima Vatikan je dobivao samo loše informacije, što je silno pokvarilo sliku hrvatskog episkopata u očima Svete Stolice.

No, sada bi bilo bespotrebno prekapati po onome što je bilo, kao i po Bozanićevu mandatu, kao što su bile besmislena i rogoborenja protiv njega i njegova stila vladanja, naprosto zato što se ništa nije moglo promijeniti do njegova umirovljenja ili odlaska u Vatikan, o čemu se povremeno govorkalo. Pogled bi trebalo usmjeriti prema novom zagrebačkom nadbiskupu, za kojim i nadbiskupija i Crkva i država vape već godinama. Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj potreban je lider kojega će resiti otvorenost a ne zatvorenost prema društvu i njegovim problemima, hrabrost a ne kukavičluk u hrvanju s političkim elitama, čovjek evanđeoskog kurioziteta koji se ima petlje uhvatiti u koštac s problemima vremena i dati Crkvi onu prepoznatljivost i nepokolebljivost kakvu je imala za Kuharićeva ili Stepinčeva mandata. Svega toga nije bilo za vidjeti u posljednja dva desetljeća i zato je Kaptolu potreban novi nadbiskup za nova vremena.