Karadžića brane samo huligani sa šajkačama

Bijesni su, a ima ih tek nešto više od tisuću. Njihovi urlici odzvanjaju središtem Beograda, prijetnje se lijepe poput pljuski za lica svih koji im se nisu pridružili. Ne mogu se iskaliti na policajcima i žandarima, čuvarima ambasada, Skupštine, zgrade predsjedništva, sjedišta Demokratske stranke, pa se iskaljuju na novinarima zaštićenima samo objektivom ili bilježnicom. Žandari su prosvjednike prebili na Trgu Republike prvoga dana prosvjeda, drugoga dana plavci su se trudili biti što neprimjetniji. Valjda njihov šef, Miloševićev sljedbenik Ivica Daćić, nije želio da ga uspoređuju sa Slobom koji je također slao pendreke na demonstrante. Slobini su, doduše, pendrečili studente site despota i rata.

Odjeknuo je "topovski udar", poletjele su šake, noga je udarila visoko sve do kamere na ramenu. Posljednja fotografija napadača, mutna, neupotrebljiva. Nisam ni znao da sa svojih 25 kilograma viška mogu tako brzo trčati kao što sam trčao toga poslijepodneva pred turskom ambasadom kada su razjareni mladići nasrnuli na snimatelja televizije B92. Slomili su mu nogu. Licemjerno ga je podigao Luka, brat Radovana Karadžića. Samo trenutak prije napaljivao je psovkama gomilu.
 Lijepo su mu ljudi govorili da ih ne snima, a on je nastavio. Provocirao je  rekao je sutradan jedan od organizatora prosvjeda. Dok su mlatili nesretnog snimatelja, slične je riječi rekao jedan od policajaca u civilu nastojeći preteći kolonu: "Ne provocirajte, odmaknite se"...

Djeca sa šajkačama
Otkako je ulovljen Radovan Karadžić, svakoga dana od spomenika Knezu Mihajlu kreće povorka prepuna mržnje i sat vremena blokira središte Beograda. Predvodi ih invalid s kapom jedinice za posebne namjene, zloglasnih Legijinih Crvenih beretki. Uz njegova kolica marširaju djevojčica i dječak. Odjeveni su u maskirne uniforme. Djevojčici smeđa kosa proviruje ispod šajkače, dječaku se pod fantomkom samo naziru plave oči.



Nije baš visok, ni glas mu još nije mutirao, ali profesionalno barata megafonom, vještina koju predvodnici radikala još nisu najbolje svladali, pa ih svjetina i ne čuje dok podno Knez Mihajlove drže govore. Na prepunoj gradskoj šetnici Beograđani ignoriraju prosvjede, nije im teško dok ih ne čuju. Ali kad mali krene... Sve zna: Marširala kralja Petra garda, Od Topole pa do Ravne gore, Spremte se četnici, Oj Kosovo zemljo sveta...

- Tadiću pizdo, Srbiju si izdo! Borise Tadiću, popuši ga Mladiću! - cijelom rutom polusatnog marša dječak je palio gomilu iza sebe. U jednoj ruci megafon, druga visoko uzdignuta s raširena tri prsta, a glasić izobličen elektronikom sije mržnju. Nevjerojatno su zvučale te riječi iz usta dječaka koji bi sada trebao biti na praznicima, ganjati loptu po prašnjavu igralištu, posjećivati baku i djeda, kušati prve cigarete, sanjariti o pustolovinama, činiti bilo što osim očajničkim uvredama pokušavati obraniti jednog ratnog zločinca.

 Bakljom na Tadića
Kada povorka krene, još je mirna, urlaju i psuju, ali se ipak drže u nekakvoj koloni iza velikog bijelog transparenta s imenom čovjeka zaslužnog za smrt desetaka tisuća ljudi, za smrt jedne zemlje. No, ugledavši propete Meštrovićeve konje pred Skupštinom, polude. Tamo stoluju oni koji su, vjeruju, krivi za uhićenje Radovana Karadžića.
No tek kad dođu pred zgradu predsjedništva i vide predsjedničku zastavu, počinju iskaljivati sav svoj bijes. Boris Tadić za njih je arhi-izdajnik, zazivaju mu sudbinu Obrenovića i Đinđića, traže od njega da spasi Srbiju i ubije se. Trećeg dana prosvjeda u prozore predsjedništva bacili su baklju, dim je ubrzo prekrio ulicu Kneza Miloša.



Gromoglasni "topovski udar" odjeknuo je iza leđa policajaca pod punom opremom za razbijanje demonstracija. Sijevnuo je pendrek, po demonstranta je Hitna pomoć stigla desetak minuta kasnije. Tog dana, poučena neugodnim prebijanjem novinara, policija je ipak pazila što se događa. Posebna jednica bila je zadužena za sigurnost novinara. Nepovjerljivi prema učinkovitosti srpske policije snimatelji, fotoreporteri i novinari nisu smanjivali razdaljinu od stotinjak metara između sebe i gomile. Radikali su tražili razmak od 300 metara, "inače ne mogu da garantuju sigurnost". Spremni su, kažu organizatori protesta iz Srpske radikalne stranke i klerofašističke organizacije Obraz, marširati mjesecima, sve dok ne padne izdajnička vlada.

Valjda će dotad ono dvoje djece koja ih predvode ipak morati krenuti u školu. Ne počnu li učiti, nikad im neće biti bolje od onog kako im je bilo dok je Srbija bila pod Miloševićem ili dok je kasnije, pritisnuta zahtjevima da izruči ratne zločince, tonula u siromaštvo. Prije nekoliko dana su uhvatili jednog koji se skrivao više godina nego što imaju djeca koja danas traže da ga se oslobodi. Prije 12 godina Radovan Karadžić je nestao s lica zemlje. Dok su oni odrastali, krvnik se odlučio djelomice vratiti svojoj profesiji i liječiti ljude. Učio je tajne radiestezije, travarstva i predstavljao se kao Dragan David Dabić.

Guru iz Stare Bežanije
Davidom ga je prozvao njegov učitelj Mina Minić, jer je navodno želio "sve da vidi", objašnjava, kao da bi itko pomislio da je Karadžić dobio nadimak po Bowieu. Ušao je, priča Minić, u njegovu ordinaciju sredinom 2005. godine, tražio je Radovan da ga stari iscjelitelj pregleda.
Prizemna prostorija u kojoj radi Minić teško se može nazvati ordinacijom, smrad neopranog tijela uvukao se u svaku poru sobe, u knjige i izblijedjele fotokopije diploma s imenima bizarnih društava i samoproglašenih akademija.



Pred vratima leži crknuti štakor, utrobe rasute po betonu. Razgovarajući s Minom Minićem i pokušavajući spriječiti jučerašnju večeru da se vrati u usta, teško je iz glave izbiti stihove: "Otkriva mi svoju tajnu i zločinac starac sijed: Imao sam prošlost sjajnu ganjao me čitav svijet". Zadivljen je vidoviti Minić što nije prepoznao Karadžića, svog nekadašnjeg vrhovnog komandanta na kojem nakon detaljnog pregleda nije našao ni jednu značajku nenormalnog čovjeka.

 Bio sam poručnik u Tuzlanskom korpusu, dobrovoljac  ponosan je Minić na svoje ratovanje pod zločinačkom zastavom. Na zidu drži uvećanu kopiju uvjerenja da je svojim radiestezijskim moćima otkrivao minska polja pred vojnicima Republike Srpske.

 I Davida, ovaj Radovana, sam poučio otkrivanju mina. Dao sam mu naslov generala za otrove, zlato i pravac nalaženja minskih polja, rudnika i vode. Uz to je postao i radiestezist iscjelitelj  pričao je Minić dok mu se na računalu iza leđa kočila slika učenika i učitelja Karadžića i njega samog. Nije Karadžiću trebalo puno da nauči sva ta čuda, tečaj je trajao samo pet dana i platio ga je 400 eura, iako je, tvrdi guru iz Stare Bežanije, bio bez "prebijene pare". Molio je Karadžić svog učitelja da ga primi na stan, a ovaj mu je dao da spava u smrdljivoj ordinaciji.

Obećanje Karadžiću
 Najprije sam mislio da je neki monah koji se odlučio ubiti pa mi se došao ispovijediti, a kasnije sam pomislio da je američki špijun koji mi želi ukrasti izume. Na kraju mi je postao najtalentiraniji učenik i najbolji prijatelj koji mi je ikad ušao u kuću  kazuje Mitić. Našao je Karadžiću i prve pacijente, navodio ga je na bogate udovice i raspuštenice koje bi novopečenom nadrilječniku mogle osigurati bolji život. Uzalud. Međutim, na Karadžiću bi se Minić mogao obogatiti, u njegovu ordinaciju, prigodno opremljenu ikonoma, mogli bi kao u svetište dolaziti poštivatelji masovnog ubojice.



Na njemu bi dobro mogao zaraditi i vlasnik krčme Luda kuća, nedaleko od posljednjeg Karadžićeva stana. Osim što će mnogi rado potegnuti do Ulice Jurja Gagarina da poslušaju gusle kao što ih je slušao  Karadžić i popiju bocu medvjeđe krvi, vina kojim je nadomještao rijeke prave ljudske krvi. Sada je gazda barem siguran da njegov bespravno sagrađeni ćumez nitko neće srušiti.

Tko bi se usudio nasrnuti na živi spomenik srpstva, više mu neće trebati ni pomoć udruženja Opstanak, boraca protiv rušenja bespravno sagrađenih objekata. Ima on za svoju birtiju sada puno snažnije borce, bagere će u pohodu na Ludu kuću zaustaviti radikali, Obraz, navijači, veterani bosanskoga rata, a možda mu pomogne izumitelj i iscjelitelj Mina Minić. Svoju pomoć već je obećao Karadžiću.
 Ja ću ga obraniti u Haagu. Svojom energijom i tajnim izumima ću napasti sve koji ga progone  rekao je Minić.