Preksutrašnji lokalni izbori neće mnogo promijeniti političku sliku Hrvatske, ali bi velike promjene mogli nagovijestiti. Poraz u Zagrebu i Istri, a i još ponegdje, SDP bi, kao i koaliciju, i te kako uzdrmao. To ne mora biti uvod u prijevremene izbore, no crvenima bi bitno umanjilo šanse za redovite. Tri političara koji su posljednjih mjeseci najviše bili na udaru medija i anketa mogli bi tome najviše pridonijeti te sebi i svojim strankama osigurati trijumf ili uspon koji bi im značio veseliju budućnost. To su Tomislav Karamarko, Milan Bandić i Željko Kerum.
Čim je izabran za predsjednika HDZ-a, Karamarko je postao meta ljevice i lijevih medija. Zacijelo bi tako bilo da je na njegovu mjestu bilo tko drugi. Jedan od vodećih SDP-ovih boljševika, saborski zastupnik Nenad Stazić, inače umrežen u obiteljsko-prijateljsku skupinu koja novac što se iz proračuna izdvaja za kazališta nemilosrdno troši kao da je privatni, čudi se što HDZ kao “lopovska stranka” ima bilo kakvu potporu u anketama. Na ekstreman način on izražava opći stav ljevice i lijeve javnosti: HDZ zapravo ne bi trebao postojati, ili kad već postoji, ne smije ni pomišljati na ponovno osvajanje vlasti.
Ta nostalgija za vremenima kad su samo crveni mogli imati vlast trajno je obilježje SDP-a. Oni mogu praviti čistke na HRT-u i drugdje, na odgovorna mjesta postavljati rodbinu, kumove i prijatelje koji uništavaju strateške državne tvrtke, mogu biti u sukobu interesa, mogu biti plagijatori i krivotvoritelji biografija, mogu postizati rekorde u nezaposlenosti, padu industrijske proizvodnje i siromašenju stanovništva i zemlje, ali oni uvijek moraju biti na vlasti. Valja priznati – sve su to primjećivali lijevi mediji, ali su zato Karamarka višestruko žešće razapinjali.
Slijeva su mu nametane teme iz prošlosti (Bleiburg i sl.), a kad bi on na to reagirao, optuživali su ga da je zarobljenik povijesti. Zbog Karamarkova odnosa prema nekim osobama iz HDZ-a optuživali su ga za nedemokratičnost, premda su im te iste osobe bile dugogodišnja meta upravo zbog nedemokratičnosti i privrženosti autokratu Sanaderu.
Zatim su ga optuživali da nema gospodarskog programa, a kad se taj program pojavio – ignorirali su ga. Optuživali su ga zbog opčinjenosti Tuđmanom, premda su upravo oni u posljednjih 12-ak godina njime bili opčinjeni, ali kao barjaktari detuđmanizacije. Optuživali su ga da ne zna govoriti, a otkad je “progovorio”, ili iz njegovih govora izvlače “kompromitirajuće” stavove ili ga prešućuju. Svemu su tome dodavali rezultate “anketa” koje su ga smještale na vrh nepopularnosti.
Ipak, čestitali su mu na uspjehu na izborima za Europski parlament, a trude se da to ponove i poslije lokalnih izbora. Premda se i stilom i svjetonazorom Bandić razlikuje od Karamarka, sotoniziran je iz manje-više istih miljea. Kad ga velik broj Zagrepčana cijeni jer je i za njih i za Zagreb mnogo učinio, što je dokazivo, onda je populist, a kad ga treba ocrniti, onda protiv njega ima 300 optužnica, što je dosad nedokazivo.
I GONG i mediji svojedobno su svršavali na otkriću da su za HDZ glasovali i mrtvi, a sad baš ni riječi nisu rekli o tome što je Bandićev protukandidat Ostojić mrtvima zahvaljivao jer su mu potpisali potporu za kandidaturu. Žrtva je takve nepojmljive pristranosti i Željko Kerum, koji je u Splitu osigurao vrtiće za svu djecu, besplatne udžbenike, pomoć umirovljenicima, posebnu brigu o učenicima i studentima odlikašima...
Ali su splitskim ljevičarima, koji su zaposjeli i splitske i zagrebačke medije, važnije “senzacionalne” marginalnosti iz Kerumova ponašanja nego interesi Splita, pogotovo što Kerum postavlja spomenik Tuđmanu i križ na Marjanu. Mediji su u Hrvatskoj pretežno ljevičarski, pa u javnosti dominira i slika koju stvore o strankama i pojedincima, te bi se moglo dogoditi da tri najomraženije osobe – Karamarko, Bandić i Kerum – budu najveći pobjednici nedjeljnih izbora, što bi odredilo i tijek politike u Hrvatskoj u idućim godinama.