Karamarko i Petrov, kuda ide arbitraža?

Spremnost s kojom je Most svojeg partnera ne samo optužio, već mu odmah i presudio za sukob interesa doista jest savršena ilustracija da ovom zemljom ne upravlja koalicija, već neformalna ad hoc kooperacija u kojoj kooperanti samo čekaju kako bi partnerima zadali udarac ispod pojasa da bi sami ubrali koji bod u javnosti, a na račun Vlade u kojoj sudjeluju. Točnije, da je riječ o Vladi za koju se ne može ozbiljno očekivati da će Hrvatsku s uspjehom provesti kroz četiri godine mandata. 


Iz aviona je jasno da nema govora da se Karamarko našao u formalnom konfliktu interesa samo zato što je njegova životna partnerica nekad nekom obavljala odnose s javnošću. Tu nema ama baš ništa nezakonito. No to ne znači da on nema problem, odnosno da nije sebi smio dopustiti da se nađe u ovakvoj situaciji. Kao što je ispravno zaključila šefica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, već i sama percepcija javnosti da bi možda mogao postojati sukob interesa jest nešto što se treba bez odgode rješavati. A tu su njegovi savjetnici očito zakazali.


Jasno je da papiri koje je objavio Nacional, a sada njima maše oporba, nisu nikakav “smoking gun”, jer ne dokazuju ama baš ništa. Mnogo veći problem je što mi već danima očekujemo, a nikako da dobijemo odgovor na pitanje – je li stvarno istina da Karamarko ili predstavnici HDZ-a ultimativno traže da Hrvatska odustane od arbitraže – ili je to možda samo još jedna medijska konstrukcija. I ako je to istina, zašto to zahtijevaju?


Potpredsjednik Vlade ne može se i ne smije braniti šutnjom, a Karamarko ostavlja dojam kao da već danima izbjegava javnost i pitanja o tome, umjesto da se bez odgađanja suoči s javnošću i odgovori na ključna pitanja, barem ona na koja se u interesu arbitraže može i smije odgovoriti. 
Ako je u nečemu mostovac Bulj u pravu, onda je to svakako da se nijednoj vladi, pa ni ovoj, ne smije tek tako pokloniti povjerenje da će budućnost Ine rješavati u najboljem interesu hrvatske energetske sigurnosti i neovisnosti. Jer do sada su sve vlade u ovom stoljeću poslušnički radile u interesu vanjskih faktora, sasvim svejedno bila riječ o Mađarima, Rusima ili Amerikancima, pa na koncu i EU.

Privatizacija Ine najveća je prijevara u povijesti nove Hrvatske, uključujući javnu ponudu dionica kojom se (pot)kupilo suradnju hrvatske javnosti i onemogućilo otpore koji bi se pojavili da se odmah otkrio pravi cilj – da se umjesto nalaženja strateškog partnera koji bi očuvao strukturu nacionalne hrvatske naftne kompanije Ina jednostavno proda stranoj tvrtki, koja će se prema njoj odnositi kao samo jednoj od svojih podružnica. Nijedna vlada nije ništa napravila kako bi se spriječilo očito neprijateljsko preuzimanje Ine koje se tiho dogodilo u pozadini! 
To vrijedi za obje Račanove vlade, obje Sanaderove, za vlade Jadranke Kosor i Zorana Milanovića, a Oreškovićeva se očito još ne može dogovoriti što bi i kako s Inom.

Bio kriv ili ne, Karamarko se sad našao u situaciji da mora dokazivati da ne nastavlja tamo gdje su stali prethodnici. Oporba, ne čekajući bilo kakve dokaze, traži njegovu ostavku te tako pere i vlastitu odgovornost za to što su četiri godine prošle, a da nisu ništa napravili da se Ina vrati u okvire partnerskog ugovora s Mađarima. Što je Zoran Milanović napravio da se upravljanje uskladi s hrvatskim zakonima? Što je napravio Ivan Vrdoljak? Baš ništa. Inom i dalje upravlja odbor direktora kojeg postavlja MOL, a ne zakonita uprava. A Ina svakodnevno tone.


Vrdoljak je i sam “fejker”, autor velike prijevare kojom se Hrvate i svijet bez ikakva temelja pokušalo uvjeriti u besmislicu da će Hrvatska vađenjem fantomske nafte iz Jadrana postati nova Norveška. U pozadini je bez natječaja prava na istraživanja poklonio norveškom Spectrumu. Arbitraža protiv MOL-a bila je teška greška u trenutku dok se raspolagalo pravomoćnom presudom da je MOL vlast u Ini osvojio korumpirajući bivšeg premijera. Vlada je u tom trenutku imala savršenu polugu kojom se upravljanje Inom moglo efikasno i brzo vratiti u zakonske okvire, a odlukom da umjesto toga pokrenu arbitražu zapravo su pomogli MOL-u u zadržavanju statusa quo.

Paranoja je ovdje sasvim umjesna i s pravom možemo pitati: je li to bio i pravi cilj? 
Koliko je situacija danas drugačija i je li arbitraža dobila novi smisao nakon što je pravomoćna presuda pala u vodu? Možemo samo nagađati jesu li u pravu oni koji vjeruju da od arbitraže treba odustati ili oni koji optimistično vjeruju u dobar ishod. To ne znaju ni Petrov ni Karamarko, koliko god nas uvjeravali u suprotno. No hrvatska javnost nedvojbeno je dužna zahtijevati barem jedno: stanite pred nas, oči u oči – i odgovorite već jednom na sva ta pitanja!