Tihomir Orešković odmah na početku velikodušno je naznačio da ne očekuje uobičajenih sto dana poštede, no, kako je krenulo, čini se da je to odricanje bilo izlišno jer buduća opozicija najavljuje da će budućim vladajućima od početka prirediti pakao. "Well give them hell", kako je to rekao Zoran Milanović u svojem stilu, odmah doduše dometnuvši da novi premijer neće biti glavna meta njihovih napada, već oni koji stoje iza njega. Bilo kako bilo, ako je suditi prema konstituirajućoj sjednici Sabora, pod uvjetom da se Domoljubna koalicija i Most o svemu prethodno dogovore, nova vlada glatko će proći u Saboru, bez obzira na eventualnu buku koju budu proizvodili SDP i njegovi saveznici pod vodstvom Milanovića, ako ga u toj stranci doista odluče zadržati na tom mjestu.
Pravi test ipak će biti u medijima i javnosti, koji će sasvim sigurno s pažnjom dočekati imena koja će Orešković odabrati, kako bi zaključili koliko je stvarno istine u obećanju Bože Petrova da će mandatar imati "prilično odriješene ruke" ili obećanju Tomislava Karamarka da će imati "zadnju riječ". Naravno, teško je očekivati da se pri slaganju vlade neće poštovati uobičajeni stranački ključevi, premda Petrov stalno ponavlja da Most neće inzistirati ni na jednom mjestu ako HDZ ponudi boljeg kandidata, no i te kako je razložno očekivati da se Oreškoviću mora pružiti prilika da izabere svoj uži gospodarski tim – one koji će se s njima izravno nositi u pokušaju guranja gospodarstva prema osjetnijem održivom rastu.
Još ćemo se odricati
No sama činjenica da je isplivalo na površinu da je HDZ pristupio Oreškoviću još prije nekoliko mjeseci, kada se njegovo ime spominjalo i u nagađanjima u medijima o mogućim članovima stručne vlade, govori da ideja stručnjaka neopterećenih politikom uopće nije bila strana Karamarku i društvu. Doduše, on je to i javno govorio, samo što ga tada nitko nije doživljavao ozbiljno. No kad se već Most uključio u izbornu računicu i dokazao se nezamjenjivim ključem nove vlade te kad je pred svoje partnere stavio izbor – ili nestranački mandatar ili predstavnik Mosta – Karamarko nije dvojio i čvrsto je zgrabio tu prvu mogućnost, iako su se u Mostu mnogi bili nadali da će to na kraju ipak biti Božo Petrov. Kad je već bio prisiljen na takvu odluku, Karamarko je zatim izabrao možda najracionalnije što je mogao – ne nekog tko bi mu bio konkurencija na političkom planu, nego nekog tko raspolaže znanjima kakvima su deficitarni i on i Petrov, kao uostalom i 99 posto hrvatskih političara – poznavanjem financija i biznisa i sa stvarnim iskustvom u globalnoj kompaniji u kojoj se operira milijardama dolara. Nekoga tko će umjesto njih znati i stvarno obavljati posao. Sasvim će sigurno Oreškoviću iz opozicije izvlačiti iseljeničke kontakte njegova oca i sasvim vjerojatno postojanje norvalskih HDZ-ovskih veza, no nitko ne može reći da je riječ o stranačkom čovjeku opterećenom dnevnom politikom. I to je vrlo moćna poruka domaćoj i svjetskoj poduzetničkoj i investicijskoj zajednici! Sasvim sigurno to budno prate i u agencijama za kreditni rejting te svjetskim financijskim institucijama.
Njegova prva poruka nakon konstituirajuće sjednice Sabora, kad se prvi put malo dulje izložio javnosti, otkriva da je on i te kako svjestan žurnosti trenutka u kojem se nalazi. Istaknuo je da mu je prvi zadatak upravo vraćanje povjerenja investitora i dizanje kreditnog rejtinga. Valja podsjetiti da su dvije agencije, uz zlokobno predviđanje da će hrvatski javni dug uskoro dosegnuti 90 posto BDP-a, tijekom 2015. snizile izglede Hrvatskoj, kao jasno obećanje i najavu da će u 2016. doći do novog rezanja rejtinga ako ne bude jasnih i odlučnih poteza. A to bi za Hrvatsku bio put u katastrofu. Jer, cijena zaduživanja i vraćanja dugova u sljedećem razdoblju svakako će rasti.
Budući da u ovom trenutku raspolažemo tek s tromjesečnim privremenim proračunskim financiranjem, to je razdoblje u kojem će se morati pripremiti proračun koji će biti jasan odmak od postojećeg. To ne znači da je nužno preko noći srezati deficit i čvrsto stati u obranu stava da se može potrošiti samo onoliko koliko se zaradi. No takvi rezovi proizvode nezaustavljivu spiralu prema dolje i sasvim su sigurna karta prema grčkom receptu "razrješavanja" krize. Investicijska javnost očekuje da se na papir stave kratkoročni i dugoročni ciljevi te precizno isplanira koji se rezovi i kojim ritmom mogu ostvariti na troškovnoj strani, a da se pri tome ne ugrozi ovakav krhki rast gospodarstva. Naravno, na tom prvom proračunu testirat će se odlučnost nove vlade te u kolikoj će mjeri ona popuštati populističkim zahtjevima i je li stvarno svjesna da ono što se ne počne rješavati u prvoj godini vjerojatno neće ozbiljno doći na red ni u drugoj. Već na samom početku sindikati javnih službi stavit će Oreškoviću na stol sporazum još iz doba Ive Sanadera, za koji oni vjeruju da im jamči povratak dijela onoga čega su se odrekli prije nekoliko godina. No, to bi značilo iz proračuna izbiti 1,8 do 2 milijarde kuna. Vilim Ribić i društvo doduše već su naznačili da bi se možda mogli dati uvjeriti i prolongirati svoje zahtjeve, no za to će se morati s njima ozbiljno sjesti za stol i pregovarati.
Naravno, samim time što se na kraju godine Državni zavod za statistiku više neće moći skrivati iza treće ili šeste decimale te što će rast tri kvartala zaredom biti opipljivo iznad 2 posto ne znači da se mora aktivirati slovo tog sporazuma jer, nakon šest godina recesije i kumulativnog pada gospodarstva od 12 posto, za ovaj trenutačni rast ne može se reći da bilo što obećava, a kamoli da se gospodarstvo oporavlja. Trebat će sklopiti novi sporazum, ili mu dodati amandmane koji ipak uključuju mnogo širi skup parametara, a ti će ipak morati pratiti stanje u realnom sektoru, koliki se rast tu stvarno uočava, zapošljavaju li se novi ljudi ili nezaposlenost pada tek pukim odljevom nezaposlenih s burze i selidbom unutar europskog i svjetskog tržišta rada. Hrvatska bi doista morala početi povećavati prihode u mnogo duljem razdoblju, s osjetno većim kamatnim stopama, dramatično smanjiti proračunske deficite te zabilježiti neke pomake u kreiranju radnih mjesta, onih koji financiraju taj cijeli sustav, prije no što se ponovno odluči na povećanje troškova. Koliko god to grubo zvuči prema ljudima koji se doista jesu odricali, teška istina jest da se – još uvijek nisu dovoljno odricali.
Pritom će sasvim sigurno trebati mnogo toga razbistriti s Mostom, u kojem s jedne strane traže rezanje izdataka, ali kad treba pokazati na kojim mjestima bi se to trebalo napraviti, brzo odvraćaju od rezova plaća i preusmjeravaju prema općenitoj frazi o nikad do kraja objašnjenom rezanju državne uprave i lokalne samouprave. Jasno je, dakle, da Orešković, čak i kad bi htio, ne bi mogao izravno zastupati interese krupnog kapitala jer se ni HDZ neće tako lako otresti svojeg nasljeđa stranke koja je spremna platiti suradnju sindikata i kupovati socijalni mir.
Kanadski model?
Pri tome se, dakako, ne bi trebalo igrati sa zdravstvenim sustavom. Jedan od prvih poteza vlade koja je sad na odlasku bio je uzimanje 2 milijarde kuna godišnje iz zdravstva, što je nešto što je Slavko Linić isplanirao nekoliko mjeseci prije dolaska na vlast. Ima i sada ideja o tome da bi zdravstveni sustav trebao biti među prvima na udaru, a onda bi ga se nakon nekog vremena trebalo prikazati kao nešto definitivno zastarjelo i dugoročno neodrživo. U tome možda ima i istine, ali potpuno je iluzorno da bi komercijalno privatno zdravstvo moglo biti to koje će popuniti prazan prostor koji bi nastao urušavanjem javnog zdravstva. Za početak, ono u Hrvatskoj i samo uvelike ovisi o državnim jaslama. A i presađivanje nekih recepata iz ekonomija s potpuno drugačijim tradicijama i razinama razvoja ne jamči uspjeh. U tom smislu spominjanje kanadskog modela zasigurno jest jedno od onih koje izaziva manje straha nego neka druga, s obzirom na to da su tamo zdravstvene usluge, osim zubarskih, uglavnom – besplatne. Naravno, odmah će se naći oni koji će s pravom žustro komentirati da to "besplatno" nigdje stvarno ne postoji, no ono što je bitno jest zadržavanje sustava solidarnosti u kojem oni koji ne mogu platiti zdravstvene usluge ili njihovu punu cijenu to ne plaćaju sve izravno iz svojeg džepa. Hrvatska u ovom trenutku zasigurno ne može pratiti tako bogatu državu kao što je Kanada. Ono što novom premijeru ipak mora biti prioritet jest ulijevanje optimizma u hrvatske poduzetnike i sve one koji u Hrvatsku požele investirati, poruka da je u interesu nacije otvarati nova radna mjesta, a ne ih maltretirati na svakom koraku. Država svoje prihode u prvom redu osigurava preko onih koji imaju dobro plaćena radna mjesta, preko onih koji mogu i spremni su potrošiti, a ne tražiti biti uzdržavani. Njima treba poslati jasnu poruku, posve suprotno onome što je napravila vlada na odlasku, koja je hrvatske poduzetnike prije četiri godine u trenutku smjene vlasti još pune optimizma i nade da će se nešto doista promijeniti u roku od nekoliko mjeseci ubila u pojam i natjerala ih u poslovnu hibernaciju sve do nekih sretnijih vremena. Nadajmo se da ona sada počinju dolaziti.