Dan nakon izbora bilo je potpuno jasno - želi li kapitalizirati neočekivano dobar rezultat, Most može birati između samo dva razumna rješenja: stvaranja vlade s Domoljubnom koalicijom ili izlazak na ponovljene izbore. Umjesto toga, priuštili su nam nekoliko tjedana besplodnih i mučnih pregovora čija posljedica lako može biti da će i preostali malobrojni optimisti pomisliti da je bilo kakav „treći put“ samo fatamorgana. Svatko razuman zapitat će se: pa što im je sve to trebalo, zašto su toliko maltretirali cijelu naciju?
Nakon što smo konačno dobili mandatara, vjerojatno više nije najvažnije pitanje što je to zapravo natjeralo Petrova na do sada najdramatičniji preokret - je li stvarno bio izložen drskom predatorskom napadu iz tabora nesuđenog koalicijskog partnera ili jednostavno nije izdržao pod javnim i tajnim pritiscima i napadajem vlastite grižnje savjesti. Otpočetka su pojedinci iz Mosta slali signale HDZ-u da im moraju pomoći u tome da se javno odluče za njih. Karamarko im je na koncu pomogao tako što im je rekao - ne. Nakon što je tjednima trpio njihove hirove, i puštao im da ga ponižavaju kao klinca, konačno se odlučio preuzeti inicijativu. Njegovo odbijanje potpisa na ultimatum zapravo je stavilo Petrova i društvo pred zid i natjeralo ih da se konačno izjasne, da iziđu iz ormara te sami preuzmu odgovornost za svoje odluke, bez mogućnosti da krivnju prebace na druge.
Karamarko je tim riskantnim potezom po prvi put od izbora promijenio psihološki odnos snaga i time zaslužio pljesak i prijatelja i neprijatelja, svima kojima je bilo dosta tog javnog mrcvarenja. Ako je istina da su Milanovićevci potajice krenuli u lov na mostovce, Petrov nije ni imao izbora nego istog trena prekinuti pregovore. Teško je zamislivo da bi Petrov tako nešto u potpunosti izmislio. A to što nama nije prepričao detalje tko je i koga zvao, ne znači da u njih nisu upućeni zastupnici s liste Mosta. Oni koji su bili skloni SDP-u sasvim sigurno to ne bi prešutjeli. Uostalom, vrlo je vjerojatno da su sporne pozive primili baš oni. Svejedno, posve je jasno da takve situacije uopće nije trebalo biti.
Potpis ili ne-potpis tripartitnoj vladi nipošto nije mogao biti kriterij za to koga će odabrati kao partnera za bipartitnu vladu - to je blesavo i djetinjasto, osim ako nije bilo samo krinka za neki prikriveni cilj. Istina je, Velika koalicija u nekoj normalnoj državi sama po sebi ne bi bila suluda ideja, a nije ni Most taj koji je kriv za to što HDZ i SDP ne mogu zajedno, ali Most jest bio kriv za to što ih na silu tjera biti zajedno.
Bilo je stvarno krajnje vrijeme da Petrov prestane naciju vući za nos i privede pregovore kraju. Jasno je da Hrvatska ne smije biti žrtva nečije nesposobnosti donošenja odluke. Ovakav bipartitni dogovor trebao je biti moguć od samog početka, samo da su oni bili sposobni na vrijeme zrelo i racionalno odlučiti. Danas, takvoj neodlučnosti ili nedosljednosti mora biti kraj! Most mora na svojim leđima ponijeti teret nove vlade i odgovornost njezina uspjeha. Uslijedi li novi preokret, bit će to kraj Mosta.
No, bez obzira na sve kritike, mora se priznati, sa svega 15 mandata, Petrov je ostvario senzacionalan i herojski poduhvat. Barem na papiru - oba su pala! Jer, ni Karamarko ni Milanović nisu premijeri. Nema nikakve sumnje, Milanović je u ovom trenutku potučen je do nogu. Njegova jedina nada je neki novi preokret iz samog Mosta koji bi doveo do toga da Tihomir Orešković na koncu ne uspije sastaviti vladu. Još do jučer govorilo se da mu je položaj toliko jak da može preživjeti i odlazak u opoziciju, no sad je jasno da je to puka iluzija. U SDP-u neki već oštre glogove kolce. Gle vraga - on i Vesna Pusić sad zazivaju predsjednicu upomoć i zazivaju ponovljene izbore! Zaludu. Ta, do jučer su tvrdili da ona nema ustavno pravo raspisati izbore! Kolinda također trijumfira: spriječila je Milanovićev pokušaj uzurpacije vlasti, a sad je ona ta koja saziva novu konstituirajuću sjednicu Sabora.
Ono što će Milanovića potpuno dotući jest što mu je na koncu i 21. koš zakucao sam Karamarko, baš onako kako je obećao u kampanji. Premda ni on nije premijer, jasno je da je ovo i Karamarkova vlada, te da kao potpredsjednik zadužen za domovinsku sigurnost neće biti ništa manje važan. Dapače, Orešković svoj politički legitimitet izvlači u prvom redu iz Karamarka, pa onda iz Petrova. Izbor vrhunskog menadžera za premijera u svakom slučaju je bonus: šalje snažnu poruku poduzetnicima i domaćoj i svjetskoj investicijskoj javnosti, a Karamarko se mirne duše može posvetiti – samo onome što najbolje zna.
Na čelu države uspješan menadžer iz korporativnog miljea, komunistički SDP drugovi na aparatima. Drug Zoka je samo kod nas mogao biti četiri godine na vlasti, u Americi bi ga nakon tjedan dana deportirali u Sjevernu Koreju.