• Kakav treba biti odnos
između ravnatelja i ministra?
– Ravnatelj je odgovoran za funkcioniranje Ravnateljstva, a ministar za
rad čitavog Ministarstva unutarnjih poslova. Tu je vrlo jasan
suboordinirani odnos. Nismo partneri, već je ministar nadređen
ravnatelju.
• Kako izgleda taj odnos
između vas i V. Fabera? Kako su išla imenovanja novih kadrova?
– Dogovaramo se o imenovanjima. Respektiram činjenicu da kandidate iz
sustava Ravnateljstva policije bolje poznaje ravnatelj nego ja. Naravno
da znam za svako imenovanje, da se o svakom konzultiramo. O nekim
imenovanjima odlučujem ja, a neka prepuštam V. Faberu. No, on i ja se
dugo poznajemo i vrlo dobro funkcioniramo. Naš profesionalni odnos
determiniran je i argumentima, ali i povjerenjem.
• A kad su posrijedi
kriminalističke obrade?
– Kao ministar sigurno se neću petljati u kriminalističke obrade. Ne
mogu ulaziti u kriminalistički, ili bilo koji drugi segment rada
Ravnateljstva policije, niti želim u tom smislu docirati.
• Zašto ste prihvatili
funkciju ministra policije i odrekli se ležerne pozicije na čelu SOA-e?
– Najprije, mjesto ravnatelja SOA-e nije ni najmanje ležerno. A mjesto
ministra sam prihvatio jer je poziv stigao u specifičnom trenutku i
ocijenio sam da ga treba prihvatiti. S jedne strane je to izazov, a s
druge znao sam što treba napraviti u MUP-u. Da nisam imao ideju, ne bih
se ni primio ovog posla.
• Biste li stali na čelo
MUP-a da Vlada nije željela prihvatiti V. Fabera za ravnatelja policije?
– Ne možemo tako govoriti. Fabera sam odmah predložio premijeru za
ravnatelja, a on ga je istoga časa prihvatio. Bio je to znak
premijerova stajališta i njegova vrijednosnog pristupa i autentičnog
povjerenja. Zato nema smisla govoriti o tome što bi bilo kada bi bilo.
• Zašto baš Faber?
– Zato što se dokazao u puno konkretnih i ozbiljnih okolnosti. Osim
toga, dugo surađujemo, i to dosta dobro. Nekako smo kompatibilni. On
odrađuje svoj, a ja svoj dio posla. Znam da je potpuno profesionalan, a
to jako puno znači. Osim toga, u prvoj policijskoj fazi smo imali
sličnu sudbinu. Mislim da je sada došlo vrijeme da preuzmemo
odgovornost i da sve ono što smo kritizirali i govorili da nije dobro,
sada popravimo.
• Otkad se poznajete vas
dvojica?
– Od 1993. godine, kada sam došao na čelo PU zagrebačke. On je tada bio
načelnik Sektora policije, a kada je Damir Lončarić otišao u mirovinu,
postao je zamjenik načelnika zagrebačke policije.
• Kako ste se postavili
kada je premijer Sanader javno kritizirao Fabera zbog sudjelovanja na
okruglom stolu, i jeste li uopće reagirali?
– Taj slučaj je za nas bio gotov odmah idućeg dana. Premijeru sam rekao
da je Faber, spominjući celofan i smeće u njemu, mislio na statistiku
koju mi prezentiramo, a čiju logiku također trebamo mijenjati u idućem
periodu. Premijer je nakon toga dao svoju izjavu i mi smo tu završili,
više se o tome nije diskutiralo. Znam da je posao policije i da se
pojavljuje među ljudima i prezentira svoj rad, ali i u tome treba naći
pravu mjeru. Medijski je to daleko više odjeknulo nego što je imalo
realnu podlogu. Slično kao i kod Facebooka.
• Može li u
depolitiziranoj policiji kakvu želite stvoriti uvjet za ravnatelja biti
četiri godine radnog staža, i to ne nužno policijskog, što zapravo
znači da nakon Fabera na to mjesto opet može bilo tko doći?
– Upotrijebit ću supstitut za depolitizaciju, a to je
profesionalizacija. Ona znači da u policiji moramo stabilizirati
realan, objektivan i logičan sustav napredovanja. Moramo uvesti sustav
zvanja, a ne radnih mjesta kakav imamo sada. To znači da će policajac
koji je završio fakultet, nakon nekoliko godina, ovisno o ocjenama
kojima je vrednovan njegov početni rad, u svome zvanju ići jednu
stepenicu više. Nakon toga opet treba proteći određeno vrijeme u kojem
se promatra njegov rad, a onda opet može korak napredovati. Tako treba
izgledati čvrsta i logična konfiguracija napredovanja u policiji.
Policajci na svojim ramenima moraju nositi oznake zvanja, a ne oznake
radnih mjesta. Tu dolazimo do središnjeg problema koji ste spomenuli –
da netko s četiri godine radnog staža može postati glavni ravnatelj
policije. To je nemoguća i neprirodna okolnost. Treba formirati sustav
napredovanja, sustav zvanja, i onda ćemo imati sijede glave na
rukovodećim mjestima. Jedino tako ćemo biti sigurni da će policiju
voditi ljudi s najviše znanja i iskustva, i tada će sustav normalno
funkcionirati.
• Želite reći da će
policajac koji počne raditi za vašeg mandata, ako je ambiciozan, moći
znati do koje funkcije može dogurati za deset, a do koje za dvadeset
godina?
– Apsolutno! I to nije nešto što ćemo ravnatelj i ja izmisliti, već
nešto što odavno postoji u policijama europskih zemalja u čiji krug
želimo ući. Reorganizacija policije na način koji sam opisao je nešto
što je nužno da bismo postali kompatibilni s europskim policijama, i to
je zadaća koju moramo ispuniti prije ulaska u EU.
• Koji će uvjeti biti
postavljeni za glavnog ravnatelja policije?
– Trenutačno ne mogu govoriti o detaljima. No, to će morati biti osoba
s najviše iskustva, znanja, i netko tko se dokazao u različitim
okolnostima. Sigurno neće moći doći iz politike. Više neće biti
prostora za logiku naša je stranka pobijedila na izborima i sada ćemo
postaviti našeg ravnatelja. Postavimo to ovako: po funkciji je glavni
ravnatelj policije u ravnini s načelnikom Glavnog stožera Oružanih
snaga. Možete li zamisliti da stranka koja pobijedi na izborima odredi
nekog tko će obući vojnu odoru i postaviti ga da zapovijeda vojskom?!
Isto je s policijom.
• Kakav treba biti odnos
između ravnatelja i ministra?
– Ravnatelj je odgovoran za funkcioniranje Ravnateljstva, a ministar za
rad čitavog Ministarstva unutarnjih poslova. Tu je vrlo jasan
suboordinirani odnos. Nismo partneri, već je ministar nadređen
ravnatelju.
• U zadnjem intervjuu, prije šest godina, tvrdili ste da hrvatskom
narodu treba pomirba, a da tu pomirbu ugrožavaju priče o fašizmu i
antifašizmu. Jesmo li se do sada pomirili?
– Hrvatski narod ima tragičnu povijest, a tragedija je kulminirala u
20. stoljeću. Tvrdim da su fašizam, nacizam i komunizam velika zla 20.
stoljeća iza kojih se još prebrojavaju žrtve. Veliki su razdori unutar
hrvatskog nacionalnog bića i osjećamo ih još i danas. Međutim, bojim se
da zanemarujemo snagu i veličinu Domovinskog rata koji je doista bio
pokazatelj na putu pomirbe. Moja politička platforma počiva na onome
što je donio Domovinski rat, a to je neovisnost, borba za nju i obrana
od žestoke, krvave agresije koja ima sve elemente nacističke
ideologije, te respekt prema našim žrtvama. Domovinski rat je bitni
temelj moje političke filozofije, i na taj način govorim o pomirbi.
Doista je vrijeme za to. Ulazimo u Europsku uniju i ne možemo ući
razdijeljeni po različitim osnovama.