U politici je puno dokaza da je teže vraćati izgubljeni položaj nego ga prvi put osvajati. Biračka je publika izbirljiva, osjetljiva, nekad i zlopamtljiva, obično više vjeruje u nešto novo, što nije vidjela, nego u „stare vrijednosti“, kojih se jednom odrekla. Zna se da je povjerenje lakše izgubiti nego vratiti, da je u prirodi čovjeka da teži promjenama i da bira novo, kad se za to ukaže prilika. Dosta su razvikani veliki izuzeci koji se ne uklapaju u takvo strogo pravilo da „već viđeno“ uvijek vrijedi manje od neviđenoga. Ali, trebalo se zvati Winstonom Churchillom ili Charlesom de Gaulleom, i imati njihovu ratnu karizmu, da u starim, odbačenim licima narod u novim okolnostima prepozna novu nadu.
Obično bivše vladare publika u demokraciji stavlja među staro željezo, nekad s počastima, nekad bez njih, i ide u novi dućan, po novu „robu“, s uvjerenjem da će kupiti bolje. Svi se pritom obično prave Englezima misleći da su dovoljno bogati da ne kupuju jeftino. I tako, do novih razočaranja. Vlast u nekim demokracijama, istina, nalikuje na ringišpil, ista lica silaze i opet se uspinju. Ali, Hrvatska nije u kategoriji tih zemalja koje imaju sezonske vlade, ni u krugu nacija koje imaju političare za koje nema izbora koje bi mogli izgubiti. Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo; a pitanje je kako bi i on prošao, bi li se i njemu, da je poživio, ponovila de Gaulleova ili Churchillova sudbina, da ga nezahvalni narod odbaci na biralištu prije nego što će ga rehabilitirati. Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće.
Je li Tomislav Karamarko vodio dovoljno računa o kapricima politike kad je objavio da bi se vratio u političku arenu ako to hrvatski narod od njega zatraži. Ne zna se što narod misli; što se njega tiče, on je spreman za žrtvu povratka na vlast, ili za avanturu, ako nađe dovoljno avanturista. Tko je med jednom okusio, taj zna koliko je sladak; slično je i s vlašću: tko je jednom osjetio njene čari, taj mora biti ili čudak, ili luđak, ili beskrajno pošten, da joj zauvijek okrene leđa. Postoji uvijek neki “dan poslije“, neka druga šansa. Bivši šef HDZ-a ili i dalje vjeruje u svoju zvijezdu, pa može izazivati sudbinu ili procjenjuje da je Hrvatska u većem rasulu nego što jest pa misli da tome rasulu treba njegov doprinos. Osobni rizik i nije osobito velik: jednom je izgubio veliku igru; može potvrditi status gubitnika, ako još jednom izgubi.
S pobjedom bi opet uzjahao konja, koji ga je jednom bacio sa sedla. Ako šutnja i u politici vrijedi zlata, kao što se govori, onda je Karamarko ugrozio svoje zlatno doba time što je prekinuo (pre)dugu šutnju i otvorio kojekakve kalkulacije o svojim političkim planovima. Šutnjom političari obično skrivaju namjere, potiskuju frustracije, održavaju dojam važnosti. Mnogi su ga, kad je napuštao Vladu i odlazio s čela HDZ-a, otpisivali za vijeke vjekova; je li moguće da se samo povukao na rezervni položaj, i da je sa stranica „7 dnevno“ započeo povratak otpisanoga? Može se pretpostaviti zbog čega je šutio dok je Plenković govorio; poslije neslavnog eksperimenta s transplantacijom jednoga menadžera (Tihomira Oreškovića) na čelo HDZ-ove vlasti, glavni operater snosio je najvišu odgovornost što je Vlada odbacila strano tijelo, i što je vlast morala ponovno pred birače. Nije HDZ platio cijenu što je (s)rušio vlastitu Vladu; platio ju je njegov dotadašnji predsjednik koji se, pod pritiscima iz stranke, morao povući iz politike.
Serija amaterskih poteza
Bilo je puno razloga da se Karamarko odluči za šutnju iako su ga s raznih strana povlačili i za ruke i za jezik. Ni mnogo elokventnijem političaru od njega ne bi bilo lako naći uvjerljivo objašnjenje kako je serijom amaterskih poteza upropastio dobivenu poziciju na političkoj ploči i za sebe i za stranku; ni većim igračima od njega ne bi bilo lako, poslije svega, čuvati konjske živce da može s toliko mira čekati svojih pet minuta; ni mnogo jačim vođama od njega ne bi bilo moguće da se vrate u politički život, nakon debakla kojim je sam upravljao. Dok je spašavao vlast, Karamarko je pokazivao previše naivnosti da bi njegovi novi planovi plašili konkurente u HDZ-u i protivnike izvan stranke. Teško će se okolnosti u zemlji tako poklopiti da jedan bivši političar može računati da će dobiti novu priliku da nastavi ondje gdje je stao prije dvije godine.
Reakcije iz njegove stranke: „Koga briga što on kaže“, mogu ukazivati da ga podcjenjuju u ovoj fazi borbe, ali da su zabilježili da bivši predsjednik nije sasvim odbacio koplje u trnje. Njegov „come back“ nije nemoguć, ali je moguć (samo) u prilikama koje za Hrvatsku ne bi bilo povoljne; morala bi napraviti veliki korak udesno, i vratiti se na stanje iz prvoga „antikomunističkog manifesta“; drugi se manifest u bitnome ne razlikuje od prvoga: red domoljublja, red suverenizma, i lustracija, kao šlag na tortu. Isti siromašni vokabular, iste rigidne ideje, ista sektaška ideologija. Premalo za povratak, ako druge okolnosti ne (po)tjeraju bujice na njegov mlin.
Zna se, dakle, zašto je Tomislav Karamarko ušao u korotu; nakon pogreba i u politici postoji vrijeme žalovanja i meditacije. Poslije „dugotrajne analitike“ (!), on je uvjerio sebe da ima potencijala da okupi domoljube; ostaje mu da u to uvjeri i dovoljni broj birača. Golica nešto drugo: zašto je baš sada skinuo crni flor i u sezoni kiselih krastavaca ponudio hrvatskome narodu svoje domoljubne usluge? Teško je bilo procjenjivati Karamarka i dok je govorio, jer je dozlaboga loš govornik; nije bilo lako razumjeti što je htio reći ni dok je govorio šutnjom; sad kad je progovorio čini se da je mogao ostati veći filozof da je i dalje šutio. Nije rekao ništa novo što nije govorio u kampanjama dok je (pred)vodio HDZ. Ostavlja dojam da je (pre)spavao dvije godine otkako je razbio Vladu kojoj nije uspio nametnuti autoritet šefa Tuđmanove stranke.
Kako govori, ne čini se da se sasvim probudio; više sanja da on treba Hrvatsku nego što bi na javi Hrvatska stvarno trebala njega. Zemlja je ionako prepolovljena, da bi se i dalje dijelila, paralizirana dovoljno da joj ne treba nova paraliza. HDZ bi trebao doživjeti dublji lom, a država veće traume, da budućnost traže u prošlosti. Otpisani se dosad nisu vraćali: Ivo Sanader je isključen iz HDZ-a, sa sudskim peripetijama politike mu je preko glave; Jadranka Kosor je također isključena iz „svoje“ stranke, ona bi se, vjerojatno, vratila kad bi je zvali; na Tomislavu Karamarku njegov nasljednik nije dokazivao da u HDZ-u vlada herostratski nagon; umjesto da ga isključi, kao što su to činili njegovi prethodnici sa svojim prethodnicima, Plenković je svoga prethodnika marginalizirao (uz Karamarkovu veliku pomoć). Vjerojatno ni u nastavku Plenković neće doći u iskušenje da i on pokaže lice „sina Bruta“; kad se služe silom, stranke – i njihove vođe – pokazuju da su slabe, a ne jake. Ipak, Karamarko je bacio rukavicu; ring je slobodan!
Nekad sirov, nekad surov
U hrvatskoj politici, Karamarko je ostavio kontroverzne tragove i mnoge dokaze snage: zbog toga ga ne treba eliminirati prerano, prije (ne)moguće borbe, koju je pokrenuo s pozicija obnove „prave desnice“. Vjerojatnije je da do borbe neće ni doći: niti je Karamarko dovoljno jak da je nametne niti je Andrej Plenković slab da bi je prihvaćao. Boksačko pravilo po kome nokautirani prvak ima pravo na revanš ne vrijedi u politici i za političare. A nije ni sigurno koliko se Karamarko oporavio, i koliko zaslužuje novu šansu u političkom ringu; ipak je on sam sebe srušio. Plenković ga je samo pokupio s poda i preuzeo vlast, u HDZ-u, pa u državi. Nije pobjednik po volji mnogima u stranci, osobito u nekim svjetonazorskim pitanjima; svi su, kad dođe vrijeme odluke, čisti pragmatici: bolje im je s Plenkovićem na vlasti nego s Karamarkom u oporbi.
Može li HDZ ponovno doći u situaciju da bude talac jednoga čovjeka? Tad bi, opet, sve bilo moguće. U političkoj memoriji, Plenkovićev izazivač upisan je kao šef najjače političke stranke koji, jedini, nije postao šef vlade, za razliku od Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Andreja Plenkovića; to može biti pomoćno mjerilo za ocjenu Karamarkove (ne)sposobnosti. Upamćen je i kao ministar policije koji je vodio cijeli kordon policajaca da uhite jednog nemoćnog starca; to može biti ogledni primjer kako bi on provodio lustraciju, s kojom i dalje maše, kao da njegova stranka, i on sam, nisu toliko bili na vlasti da su je mogli provesti kad su htjeli i kako su mogli. Pamti se kako jedan (u)skoro stogodišnji političar godinama po sudovima kruži oko njegove navodne (udbaške) prošlosti koja bi također mogla doći pod udar lustracije; to može biti dokaz da čistoća ne počinje od susjedova dvorišta. I naposljetku, ne zaboravlja se iz čijih je ruku primio člansku iskaznicu HDZ-a, i kakvu je zahvalnost pokazao prema dobročiniteljici! Ima na Karamarku nešto lirskoga, kao da ni muhu ne bi zgazio, a politički diskurs, nekad sirov a nekad surov, promiče ga u veće sektaše među hrvatskim političarima.
Kao i do sada, Karamarko se predstavlja kao tip političara koji dijeli, a ne ujedinjuje; koji stvara napetosti, a ne smiruje; koji zuji po prošlosti, a ne može sletjeti u budućnost. On prijeti „neojugoslavenima“, kao da je novo jugoslavenstvo na dnevnome redu, i kao da bi itko uman u Hrvatskoj htio u istu državu s Aleksandrom Vučićem i njegovom zloglasnom radikalskom politikom! Za taj bi se dio njegove domaće zadaće moglo reći da je promašio temu. Ima u Hrvatskoj, sasvim sigurno, ljudi koji misle o Jugoslaviji bolje – ili manje loše – od Karamarka. Teško da i oni kojima je stvarno teško zazivaju Jugoslaviju, kad vide što bi se sve s njome vratilo. Ne prijeti Hrvatskoj opasnost od Jugoslavije, prijeti joj opasnost od siromaštva i zaostajanja.
Ozbiljni pretendenti na vlast na to bi se trebali usredotočiti i dati odgovor ljudima kako će i kada bolje živjeti. Karamarko vitla svojim ideološkim mačem i protiv komunizma i komunista, što bi bilo opravdano da se i jedni i drugi nisu politički posve utopili, najviše baš u stranci kojoj bi htio ponovno doći na čelo. Kod njega je antikomunizam postao način izražavanja domoljublja. Velike ideologije uvijek pokazuju sposobnost preživljavanja poslije povijesnih potopa, tako i komunistička, sa svojim utopijama, ali i svojim zločinima. U njenu arsenalu postojale su privlačne ideje o jednakosti, o pravednosti, koje mogu osvajati ljude dok ih ugrožava „divlji kapitalizam“. Kod Hrvata komunizam s Bleiburgom i golim otocima nije ostavio nasljeđe za koje bi se Hrvati danas otimali; zašto se Karamarko toliko plaši „mrtvog kljuseta“ da i druge plaši da će oživjeti? Za tu vrstu antikomunizma Vaclav Havel je rekao da je „gori od komunizma“.
Oponenti za pola puta
A iz češkog pisca i državnika tako je govorilo iskustvo komunističkog zatočenika. Hrvatska je demokratska zemlja, u njoj djeluju različite političke stranke, postoji sloboda govora i mišljenja. I sam Karamarko, kad se „nudi“ hrvatskim domoljubima, izražava više od jedne legitimne ambicije, odražava stanje duha, i u društvu, kome treba pluralnost, i u HDZ-u, koji više ne reagira restriktivno na svaku pojavu konkurencije. Što je Jadranka Kosor učinila više, ili teže, da ju je Karamarko isključio iz stranke? Koji je njezin krimen, osim što je mogla stajati na putu? Kad ignorira Karamarka, Plenković reagira kao političar koji je svjestan svoje snage, koji zna da ni političke stranke nisu monolitne, a jedinstvo u društvu više fikcija raznoraznih fundamentalista negoli stvarna mogućnost. Demokracija su razlike, Karamarko je dio tih razlika, dakle, Karamarko se javlja kao demokratski fenomen. Izlaže proizvode svoga mišljenja na političkoj tezgi; on to pripisuje „analitici“, što, opet, pristaje njegovu glavnom profesionalnom iskustvu i čini (ne)vidljivu vezu sa službama u kojima je služio; dao je ponudu, i čeka, tko će se sve javiti.
Od opozicije HDZ ne mora glava boljeti; i neprikosnoveni Franjo Tuđman imao je oponente u stranci koji nisu išli dalje od polovice puta, da ne udare u zid; Ivo Sanader riješio se opozicije na početku, i kasnije sam sebi bio najveći protivnik; Jadranka Kosor je propustila učvrstiti vlast, pa je brzo proglašena za „Sanaderov proizvod“, da je protivnici lakše sruše; Andrej Plenković nije prošao sve stranačke borbe, i pokušava – zasad: uspješno – tako manevrirati da vuk bude sit, a ovce na broju. Dovoljno mu je da proviri preko plota pa da kod susjeda vidi kamo vodi višak bratoubilačkih nagona.
Kad dođu u politiku, povjesničari obično nastoje prilagođavati prošlost sebi ili postići ono što nije postignuto prije njihove pojave. Za njih je Dostojevski dobro rekao da se ne mogu „odrezati od prošlosti“, pa nije čudno što se ponašaju kao slonovi u staklarnici: umjesto da povijest objasne, oni bi je mijenjali! Karamarko ruši krhku povijesnu ravnotežu na kojoj je beskorisno, sve više tragično, obnavljaju sukobi „partizana“ i „ustaša“, kao da povijest nije presudila tko je kakav bio u ratu, a tko je zlo činio u poraću. U dvije rečenice otkriva Karamarko svu svoju političku filozofiju: kad hvali „sveopće nacionalno oduševljenje prilikom proglašenja NDH“, i ni riječi ne dodaje što je bilo poslije, i kad napada ZAVNOH da je zaštitio „komunističke snage“, da „nema zasluga za nastanak današnje Hrvatske“ i da ne zavređuje mjesto u „izvorišnim osnovama Ustava“. I to se zove obrana Franje Tuđmana i produžavanje njegove politike! Od tri sastavnice njegove politike, Karamarko bi zadržao samo demokršćansku, koja je kod Tuđmana više bila taktička nego strateška odrednica, socijalnom se ne bavi posebno, to ostavlja ljevici, a nacionalnu izražava kroz domoljublje i „suverenizam“. Kako bi se Hrvatska brčkala u globalizacijskom oceanu, i to izmiče njegovoj pažnji, valjda s uvjerenjem da se kotač povijesti može okretati natrag, a da put u budućnost vodi preko ruševina prošlosti.
Ključevi kod Hasanbegovića?
Orbanizacija Hrvatske ima barem jednu prepreku: Hrvati ni u komunizmu, sa svim ograničenjima u izražavanju slobode, nisu bili željeznom zavjesom ograđeni od slobodnoga svijeta. Demokracija zaštićena bodljikavom žicom prije je demokratura, koja se ne može nakalemiti narodu koji sa svim lošim iskustvima totalitarizama odbacuje krajnosti. Hrvatska nije zemlja ekstrema, sa svim ekstremizmima koji je prate i opterećuju. Želi li se vratiti na vlast, Karamarko se ne može pozivati samo na Zlatka Hasanbegovića, koji mu može intelektualno imponirati, ali ni taj povjesničar ne drži ključeve svetoga Petra da bi ga mogao uvesti u rajske dvore vlasti. Njihov bi susret prije bio moguć kod Neovisnih za Hrvatsku nego u HDZ-u: nađe li se Plenković u nevoljama, dosta je kandidata koji stoje u redu, u uvjerenju da dolazi njihovo vrijeme, da bi propustili Karamarka ispred sebe.
Čak i da se uspije vratiti u politiku, teško će to postići s HDZ-om, gdje ga ne čeka samo Plenković, s kojim ima stare račune. A izvan HDZ-a ostaje ili razbijeni SDP, s kojim Karamarko ne bi ni u crkvu, ili Živi zid, koji s Karamarkom ne bi ni izvan crkve, ili Most, koji će se teško odlučiti između dva zla, koje ga je manje potreslo. Prostor izvan stranaka pretijesan je za njegove ambicije, konstituiran ponajprije na obrani svjetonazorskih konzervativnih interesa da bi mogao usvojiti šefa izvana. Kad nastupa kao borac protiv „klijentelizma, nepotizma i besramne korupcije“, Karamarko nije originalniji nego kad govori o „floskuli“ antifašizma. Pravi će se autori lako prepoznati, i dobro će promisliti prije nego što odbace original za račun kopije.
Povratak Tomislava Karamarka među žive (političare) može potaknuti novo natjecanje tko će vlast više staviti u službu naroda. Hrvatskoj je nužan takav zaokret, da je napokon pokrene. To može biti korisno za sve, čak i da ne bude pozitivno za njega. Hrvatskoj treba i moderan tip vođe koji će je okrenuti budućnosti, umjesto da je i dalje utapa u prošlosti, koji će se hrabro uhvatiti ukoštac s neracionalnom organizacijom države, umjesto da štiti kojekakve uhljebe, i koji će mobilizirati potencijale da u zemlji ljudi dobro žive da ne bi morali odlaziti drugamo, umjesto da stvara nove generacije „ustaša“ i „partizana“. Hrvatska je umorna od loše prošlosti, i od ljudi koji zemlju iz nje ne znaju izvesti.
Ne čini se ni da je povratnik u hrvatsku politiku shvatio tu jednostavnu činjenicu.
Kak jedan nebitni intervju uplasi jugoslavene, javio se titov broj 1.