Prije nekoliko dana u pritvoru je opet završio bivši predsjednik HSLS-a, višegodišnji saborski zastupnik i gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok. Jednaku je sudbinu doživio i bivši dužnosnik HNS-a i dogradonačelnik Varaždina Zlatko Horvat. Pred vratima zatvora stoji i predsjednik HNS-a i bivši prvi potpredsjednik aktualne vlade Radimir Čačić.
Nakon što je mjerodavni mađarski sud izrekao pravomoćnu presudu, Čačić se povukao s dužnosti u Vladi, ali je ostao predsjednik HNS-a i tako unio novi presedan u hrvatsku stranačku politiku. Takvo su mu ponašanje zasigurno olakšali oni koji su neprestance ponavljali da se to što se dogodilo Čačiću „može dogoditi svakome“. Ne, to se ne može dogoditi svakome.
Svakome se može dogoditi da bude žrtva nasilnika u prometu, ali ne i da bude uzročnik prometnih nesreća u kojima ginu ljudi. Kako god bilo, Čačić će završiti u zatvoru. U zatvoru već sjedi bivši predsjednik HDZ-a i bivši hrvatski premijer Ivo Sanader. U zatvoru je i bivši potpredsjednik njegove vlade Damir Polančec.
Pravosuđe kao “skrivena Ruka”
Protiv Sanadera se vodi više sudskih postupaka na koje je javnost uvelike oguglala. Mediji uglavnom izvješćuju o kojekakvim bizarnim iskazima svjedoka što promiču sudnicom, mahom pripadnika nekadašnje političke i ekonomske kaste, kojima su popustile brane te bez zadrške istresaju pred sud sve što znaju o Sanaderu i dobu njegove vladavine HDZ-om i državom. A ti su iskazi dragocjeni za temeljitu rekonstrukciju jednoga poduljeg razdoblja hrvatske politike i društva kojima je suvereno vladao „najuspješniji“ hrvatski premijer, kako se Sanaderu nekoć tepalo, te nipošto ne bi smjeli pasti u drugi plan. Pred sud će ubrzo i HDZ, stranka koja je presudno utjecala na nacionalnu povijest od 1990., a koja je kolektivno optužena za protuzakonito djelovanje. Koliko god ti primjeri bili različiti, imaju i nešto zajedničko: o sudbini svih tih političkih aktera ne odlučuju više birači, njihove stranke ili parlamentarni odbori, nego sudovi. Sve su to, umnogome perverzni, oblici hrvatske varijante judikalizacije politike kao pojave koja je u protekla dva-tri desetljeća zahvatila mnoge zemlje u svijetu. Ona, pojednostavnjeno rečeno, znači sve veće prenošenje moći i vlasti s političkih na pravne institucije i pretvaranje sudova u važne političke aktere. Kanadski politolog Ran Hirschl razlikuje tri njezina temeljna oblika.
Prvi čini širenje pravnih postupaka, pravila, diskursa i žargona u političke institucije i politički život uopće, što je izvanjski pokazatelj dubljih promjena u odnosima političkih i pravnih institucija, politike i prava općenito. Drugi tvori utjecaj sudova – ponajprije ustavnih, ali i redovitih nacionalnih i nadnacionalnih, napose europskih – na stvaranje javnih politika. Lakše je nabrojiti javne politike o kojima sudovi nisu odlučivali od onih o kojima su donosili presude, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj.
Odlučivali su o radnoj, trgovinskoj, monetarnoj, vanjskoj, sigurnosnoj, obrambenoj, kaznenoj, znanstvenoj, migracijskoj, manjinskoj i drugim politikama. S obzirom na dubok svjetonazorski sukob države i Katoličke crkve, svojevrsni „Kulturkampf“, koji u posljednje vrijeme bjesni u Hrvatskoj, gotovo nema dvojbe da će sudovi ubrzo odlučivati o obrazovnoj, rodnoj i reproduktivnoj, a možda i o kulturnoj politici. Svaka odluka suda da se zakoni koji uređuju javne politike potpuno suspendiraju ili djelomice revidiraju znači ograničavanje vlasti zakonodavnih tijela, parlamenata, kao demokratski legitimiranih političkih institucija. Sudovi šalju parlamente na popravne ispite, propisuju im rokove u kojima moraju nanovo polagati ispit i nadziru hoće li se pridržavati njihovih naloga. Kako bi izbjegli takvo stanje, parlamenti sve češće odlučuju imajući na umu moguće sudske pravorijeke te se sudovi pojavljuju kao „skrivena ruka“ koja upravlja procesom političkog odlučivanja u parlamentima i vladama koje izvorno oblikuju javne politike i predlažu zakone.
Oporbu vodi katolička crkva?
No pravi je problem treći oblik koji Hirschl naziva judikalizacijom čiste politike ili megapolitike. Posrijedi je prenošenje odlučivanja o temeljnim i nekoć ekskluzivnim političkim pitanjima na sudove. Ono je najvidljivije na izbornom procesu kao temeljnom aktu kojim se konstituiraju demokratski politički poreci. Sudovi odlučuju o tome tko su državljani (primjerice, iseljenici) i tko može imati biračko pravo (primjerice, useljenici i zatvorenici), kojim strankama treba zabraniti sudjelovanje u izbornom natjecanju (primjerice, komunistima ili fašistima), koje izborne spotove mediji ne smiju emitirati ili objavljivati, kolike smiju biti pojedinačne i kolektivne donacije političkim strankama, jesu li potpisi kojima se podupiru kandidature valjani, kome treba oduzeti, a kome dati mandat i sl.
Sudovi su posljednjih godina odlučivali i o tome tko su pravi pobjednici predsjedničkih izbora, primjerice u SAD-u, Meksiku, Ukrajini i Srbiji, i parlamentarnih izbora, primjerice u Italiji. Suspendirali su dekrete predsjednika država. Proglašavali su opozive državnih poglavara u parlamentima ništavnima, kao što se nedavno dogodilo u Rumunjskoj ili prije toga u Južnoj Koreji. Odlučivali su o sudbini političkih vođa: Jeljcina u Rusiji, Berlusconija u Italiji, Fujimorija u Peruu, Timošenko u Ukrajini, Bhutto u Pakistanu itd. „Spektakli talijanski sudaca“, kaže znani američki politolog John Ferejohn, „potkopali su poslijeratni talijanski sustav kabineta koji su nalikovali na mjuzikle“, a nisu to učinili birači ni stranke. Sudovi, ukratko, sve češće odlučuju o sudbinama vođa, stranaka, vlada i cijelih političkih režima.
U Hrvatskoj sudovi već mjesecima odlučuju o sudbini HDZ-a. Čine to posredno suđenjem Sanaderu, a kasnije će to činiti i neposredno suđenjem cijeloj stranci. Ta su suđenje poglavito pravni postupci kojima se nastoji „zadovoljiti pravda“, ali i politički procesi kojima se demontira jedna stranka i kriminalni klijentelističko-korupcijski sustav koji je uspostavljen pod njezinom vladavinom. Imaju niz važnih posljedica za cijeli politički i društveni život zemlje. Objektivno otežavaju konsolidaciju parlamentarne opozicije čija bi jezgra trebao biti upravo HDZ. Aktualnu vlast ne lišavaju samo oporbe u parlamentu nego i najjačega političkog suparnika uopće.
Slabe i najjačega političkog suparnika svih stranaka političke desnice, čime se prestrukturira cijeli desni politički spektar. Politička slabost i moralna nevjerodostojnost HDZ-a kao parlamentarne opozicije otvaraju pak prostor za razvoj snažne izvanparlamentarne opozicije koja se može pojaviti u oblicima novih političkih stranaka, građanskih pokreta, saveza moćnih interesnih skupina ili tradicionalnih društvenih institucija. Nije stoga čudno što je danas vodeća opozicijska snaga u Hrvatskoj Katolička crkva i što prvaci formalne parlamentarne opozicije odlaze po političke instrukcije na Kaptol. Sve to prisiljava inkriminiranu stranku da se jasno odredi i prema svojoj prošlosti i prema svojoj budućnosti. Pa kako to HDZ i njegov predsjednik Tomislav Karamarko rade?
Karamarkova strategija djelovanja zasniva se na što potpunijem distanciranju od Sanaderova HDZ-a i istodobnom nastojanju da se javnost uvjeri u to kako se rađa politički nova i moralno pročišćena stranka. Strategija ima dvije sastavnice: zamjenu kadrova i promjenu ideologije i politike. Karamarko je najprije počeo temeljito „čistiti“ stranku od svih starih kadrova i raspuštati ogranke koje smatra njihovim utvrdama. Iz tog procesa ne izuzima ni one koji su mu se javno priklonili uoči posljednjih unutarstranačkih izbora.
Privremene iznimke čine samo pojedinci koji su politički čvrsto ukorijenjeni u svojim lokalnim ili regionalnim sredinama zahvaljujući, među ostalim, i tome što su godinama gradili široke mreže potpore ne samo stranci nego i samima sebi te su se profilirali kao lokalne i regionalne personalizacije HDZ-a. Tipični su primjeri Kalmeta u Zadru i Milinović u Gospiću. Oni će na skorašnjim lokalnim izborima donijeti još jednu pobjedu HDZ-u u svojim sredinama, ali će im to biti labuđi pjev u visokoj stranačkoj politici. Karamarko neće selektivno „lustrirati“ Sanaderove kadrove, kao što je to činila Jadranka Kosor, nego će ukloniti ili marginalizirati sve.
Usporedno s kadrovskom smjenom, Karamarko nastoji iznova ideološki i politički profilirati HDZ. Kako je, prema njegovu sudu, Sanader nagnuo HDZ ideološki i politički previše ulijevo, on ga mora zaokrenuti snažno udesno. U ideološkom smislu, želi se riješiti Sanaderova liberalnog nacionalizma i sekularizma, koje će zamijeniti tradicionalni, konzervativni hrvatski nacionalizam, u koji ubraja i tuđmanizam, i katolički klerikalizam. Bit će to „socijalni nacionalizam“ kao opreka Sanaderovu anacionalnome i nesocijalnom ekonomskom liberalizmu. Iz ideološkog naslijeđa na koje se oslanja novi HDZ bit će, sukladno tome, isključene sve sastavnice koje se ne uklapaju u novi profil stranke: starčevićanski paleoliberalizam, radićevski protuklerikalizam i hebrangovski socijalizam. Nije, doduše, jasno što će nakon toga ideološkog čišćenja ostati i može li to preživjeti i sam tuđmanizam. Karamarko, čini se, misli da može ili mu taj problem sada nije u prvom planu.
Turudić razgrađuje
U političkom smislu, odbacit će Sanaderovu inkluzivnu koalicijsku politiku te će, otvoreno ili prešutno, nepodobnima koalicijskim partnerima HDZ-a proglasiti sve stranke lijevo od centra, poglavito SDP, HNS, IDS, kao i SDSS. Zato će koalicijska vrata širom otvoriti svim strankama desnice, uključujući i radikalnu desnicu. Premda će to ideološko i političko repozicioniranje biti reklamirano kao povratak tuđmanizmu, ono će zapravo značiti snažan odmak od njega. Tuđmanizam je bio ideološki eklektičniji i politički inkluzivniji. Karamarkovština je ideološki „čišća“ i politički ekskluzivnija. No, unatoč svim prigovorima što se mogu uputiti Tomislavu Karamarku i sve izraženijim sumnjama u njegove političke i liderske potencijale, mora se priznati da mu nije lako. Metaforički rečeno, ono što političar Karamarko izgrađuje, pravnik Turudić razgrađuje. Vidjet ćemo kamo će to HDZ odvesti.
Ništa od njih. Gotovi su. Da su izabrali drugog predsjednika stranke , još kako- tako, ali s Karamarkom nikako.