Javnost već poznaje njegov rukopis, zahvaljujući “Herojima Vukovara”, snažnom testamentu ispisanom iskrenim svjedočanstvima sudionika vukovarske bitke, ponajboljem dokumentarnom ostvarenju iz Domovinskog rata čije je emitiranje na HRT-u obaralo rekorde gledanosti. Otprije neki dan, pred njim je novi izazov. Dominik Galić, naime, novoimenovani je predstojnik Ureda HDZ-ova predsjednika Tomislava Karamarka. Ulice i dvorišta grada Vukovara, kamo je posljednjih osam godina zalazio u ulozi producenta serijala, skupa sa svojim ocem, uglednim redateljem Eduardom Galićem, zamijenio je uredom na drugom katu zagrebačkog sjedišta stranke na Trgu žrtava fašizma, s pogledom na monumentalnu Džamiju. Ove dvije profesije nemaju dodirnih točaka samo naizgled, tvrdi.
Stil američkog marinca
– Otkud sad politika? Jednostavno: politika je i dalje jedini način da se naše društvo mijenja. A da su društvu potrebne promjene, i da ih zahtijeva upravo mlada generacija kojoj pripadam, to je valjda svima jasno. Onaj tko ima priliku mijenjati stvari kroz politiku i stranački rad, treba to i napraviti. Iako vlada uvjerenje da su mladi Hrvati apolitični, smatram da to nije tako i da ne smije biti tako. Baš kao vukovarski branitelji koji su mijenjali povijest Hrvatske iako su znali da te promjene mnogi od njih neće doživjeti – govori novo lice u politici.
U prostranoj sobi u stranačkoj središnjici, na radnom stolu, u gomili dokumenata, novi broj njemačkog tjednika Der Spiegel. Dominik odlično poznaje tri svjetska jezika: osim njemačkog, govori i talijanski, a ponajbolje engleski kojim barata poput materinskog.
FOTO: Grgo Jelavić/PIXSELL
– Moja biografija o meni govori bolje nego ja. Uvijek kažem ljudima: nemojte me suditi po onome što kažem, nego po onome što radim – tumači.
A što to o njemu govori njegov životni i profesionalni put? Školovan je na američkom Berkeleyu, jednom od najprestižnijih svjetskih sveučilišta, koji je šest godina bio njegov dom. Uz studij poslovne administracije, što će i diplomirati, postigao je iznimne uspjehe u plivačkom sportu.
Naime, preko oceana se otputio s već zavidnim rezultatima u bazenu, kao vlasnik šest zlatnih medalja osvojenih za Hrvatsku, no odlazak u Ameriku otvorio mu je neke nove vidike. Hrvatske boje branio je na najvećim svjetskim natjecanjima, među njima i na Olimpijadi u Atlanti 1996., i postao vlasnikom dvaju rekorda delfin stilom na 200 metara. Potpuno posvećen plivanju, u sebe je ugradio životni stil američkog marinca, razvijajući upornost i spartanske osobine: ustajanje prije zore, 20 kilometara plivanja, sate provedene u teretani i 10 kilometara trčanja svakog dana, pa učenje svake noći. Osim plivačkih rekorda, hrvatski je olimpijac imao i izuzetan prosjek ocjena.
Nije, međutim, gledao samo vlastiti probitak. Dominik Galić “kumovao” je dolasku mnogih hrvatskih plivača u SAD, među njima i Gordana Kožulja.
– Nismo uvijek mi najvažniji, važno je ono što možemo napraviti za zajednicu i za ljude. Mislim da je naša generacija bila jako uspješna, Gordan je postigao sjajne rezultate, i ponosan sam što sam mogao pomoći – kaže.
Nakon šest godina provedenih na američkom sveučilištu, bogatiji za diplomu i prijateljstva s vršnjacima iz cijelog svijeta, vratio se kući. Povratak u domovinu već nakon nekoliko mjeseci značio je i oproštaj s plivanjem nakon 20 godina provedenih u bazenima. Otišao je na vrhuncu karijere, između dvije olimpijade.
– Prekinuo sam kad sam vidio da neću napraviti ono što sam sanjao, postati svjetski prvak. Biti 13. na svijetu nije me zanimalo, to više nije bio moj poziv – priznaje.
Kao dijete pamtim da su nam u kuću dolazili Špiro Guberina i Mustafa Nadarević
Okrenuo se filmu, uostalom, bio je to njemu iznimno blizak svijet, zahvaljujući ocu Eduardu i majci Aleksandri Galić, koja je niz godina radila kao asistentica režije.
– Tijekom odrastanja, ljudi iz svijeta filma bili su sastavni dio mog života. Uz Mustafu Nadarevića i očeva bliskog prijatelja, glumca Miljenka Brlečića, pamtim da je kod nas u kuću često navraćao i Špiro Guberina, premda sam bio premalen da u njemu tada prepoznam veličinu. Pamtim i vrijeme dok je otac snimao “Putovanje u Vučjak”, kada sam puno boravio na setu, pa i “glumio”. U jednoj sam sceni, naime, trčao 300 metara kroz kadar, bila je to upravo scena s Fabijanom Šovagovićem, koja se ponavljala nekih 20 puta. Ako sam i želio biti glumac, to mi je želju ubilo – kaže Dominik, koji od roditelja nikad nije osjetio pritisak da njegova budućnost mora biti vezana uz film. Upravo suprotno, kaže, filmaši svoju djecu uglavnom odgovaraju od takva odabira jer dobro znaju što krije svijet iza kamere.
Mi smo imali srce
A iza kamere, primio se produkcije u kazalištu i na filmu, među njima i najprodavanijeg hrvatskog dokumentarca “Naše vatrene godine”, no sve je to, čini se, bila uvertira u projekt koji će ga najsnažnije obilježiti.
– Zašto baš Vukovar? Zato što smatram da je to najvažniji događaj u hrvatskoj povijesti. Počelo je s mojim ocem, on se puno zanimao za taj grad. Bilo mi je nevjerojatno da se Vukovar gleda samo kroz patnju, tragediju i stradanja, a ne kroz herojstvo. Zanimalo me tko su ti ljudi koji su pomogli da se ta pobjeda ostvari, vukovarski branitelji. Krenuli smo snimati film o Marku Babiću i tada shvatili koliko je široka ta priča – otkriva Dominik Galić prisjećajući se kako je nastao serijal o vukovarskim herojima.
– Nisam čovjek koji voli sebe hvaliti, ali gledatelji govore da smo im vratili nadu i da su “Heroji” jedina priča iz Domovinskog rata koja govori o običnim ljudima koji su postali heroji a da to nisu tražili – kaže producent serijala o čijem kultnom statusu svjedoči i podatak da na Facebooku ima grupu poklonika od 6000 članova. Svi oni složit će se u jednome: da su Dominik i Eduard Galić iz sudionika bitke za Vukovar uspjeli izvući ono što drugi nisu, ono što možda ni jedni drugima nikada nisu povjerili. Kako mu je uspjelo tako ih otvoriti?
Vukovar nam pokazuje da je sve moguće ako imaš srce i ako to želiš
– Da bi vam takvi ljudi postali bliski, možete biti i najveći profesionalac na svijetu, ali ako ne vide da to radite iz ljubavi, neće se otvoriti. Dobar dio ljudi iz serijala su mi kao obitelj, s mnogima sam postao jako, jako dobar i doživljavaju me svojim – priča Dominik Galić, pa priznaje da su ga do temelja uzdrmale mnoge izjave vukovarskih heroja, a posebno riječi Mire Josića koji je u osmoj epizodi rekao: “Oni su imali sve, ali mi smo imali srce.”
– Serijalom smo htjeli postići da ljudi zaista vide to herojstvo i da to bude neka osnova za život i izgradnju ove države – ističe Dominik Galić. Što je on osobno baštinio iz iskustva s “Herojima Vukovara”?
– Evo upravo to što sam rekao – kaže.
Treći nastavak, pod nazivom Grad, koji tematizira herojsku bolnicu, zapovjedništvo obrane i dijelove grada koji nisu bili obuhvaćeni prethodnim nastavcima, publika će tek vidjeti – za petnaestak mjeseci. Veći dio posla ovaj će put pasti na njegova oca, jer posao koji je odnedavno preuzeo više mu ne dopušta da se preda projektu.
Podrška supruge
Stoga mu je od golema značenja podrška supruge, poznate glumice Matije Prskalo, koja je, otkriva Dominik, i prije njega, još od “Heroja”, vidjela da “to sve vodi tome”.
– Jako smo se iscrpili u prva dva nastavka, bilo je i puno problema, ali kad čujem da kritičari hvale “Heroje” kao autentično djelo, onda znam da se isplatilo. U velikoj mjeri to me iskustvo odredilo kao čovjeka, kad sam vidio da su neki ljudi dali sve za ovu državu, ali baš sve, i da nisu tražili ništa zauzvrat. Zato sam želio da to ne bude uzalud. Eto, zato je moj izbor danas: politika – kaže šef Dominik Galić, kojega pitamo zašto je njegov izbor pao na HDZ.
– Vjerujem da je to stranka koja je u hrvatskoj povijesti odigrala ama baš sve ključne odluke, od osamostaljenja, pobjede u Domovinskom ratu, ulaska u euroatlantske integracije. Mislim da je to jedina stranka koja je stalno uz hrvatski narod i jedina stranka koja može mijenjati Hrvatsku, unatoč raznim fazama i raznim liderima – tumači svoju motivaciju da se pridruži timu Tomislava Karamarka koji je s njim prije nekoliko mjeseci osobno kontaktirao i ponudio mu poziciju šefa kabineta. Nije dugo razmišljao.
– Od ljudi do čijeg mišljenja držim čuo sam jako pozitivne stvari o njemu i to mi se činilo kao ispravna odluka i smislen nastavak mog puta. On je jedan od osnivača HDZ-a i jedan od prvih koji je od ranih 90-ih dizao kaznene prijave za nezakonitu privatizaciju. Podrazumijeva i ono temeljno i ono patriotsko u HDZ-u. Vjerujem da je predsjednik Karamarko osoba koja ima integritet za promjene, znam da mu je Hrvatska ispred osobnog interesa i da svojim primjerom i djelom može pokrenuti pozitivne stvari u Hrvatskoj. A mislim da nam je krajnje vrijeme – kaže Dominik Galić, pa se mislima opet vraća u Vukovar.
– Ne bih želio da zvuči kao parola, ali Vukovar nam pokazuje da je sve moguće ako imaš srce i ako to želiš jer ne možete ići, kako je rekao moj pokojni prijatelj Marko Babić, utabanim stazama. Ako idete utabanim stazama, onda završite tamo gdje su svi drugi završili...
To je stranka kojoj onaj Stazić stalno dobacuje uvrede, a vrh stranke ne reagira. Prije par dana čuo sam riječ "lopovi", čini mi se ne prvi put. Ili Milanovićeve uvrede, o miljama razlike, kao da manji i veći lopov nisu pod zajedničkim nazivnikom. Zatim kada se zbroji tome i politika i politički nazori te pisanje lijevog tiska. Ovi 250 milijuna imaju težinu kao krađa, s obzirom na trenutak u kojem smo, te nemušto petljanje i izvlačenje, uz pokoji osmjeh, kao da je sve šala. Šagon, Merzel, Riječka banka, Viktor Lenc, Sabo, beonog ohoho ostalog političkog, prevršili su svaku mjeru. Dokle će ovo ići?