Gotovo je postala tradicija da uoči Božića, Uskrsa i Velike Gospe radimo intervju za Večernji list s uzoritim kardinalom Vinkom Puljićem. Uvijek kada se dogovaramo o terminu i temi kaže: “Pitajte što god hoćete”. Nema zabranjenih pitanja. No, često naglasi kako bi radije govorio o crkvenim temama, mladima, obitelji.., a manje o politici. Iako već dugo obećajem kako ću jedan intervju napraviti bez ijednog pitanja o politici, ipak nekako “otkližem” u to polje. Naprosto, vrlo je važno čuti što o pojedinim temama misli kardinal. I upravo o njima i ovaj put je govorio izrazito jasno i dojmljivo. No, kako bih barem malo ispunio obećanje, razgovor smo počeli o proslavi Velike Gospe. Na koncu, to je i povod ovoga intervjua.
Papa Franjo svojim gestama šalje poruke svima, a napose svećenicima kako trebaju biti skromniji. Pretpostavljam, nije mislio samo na vanjštinu, već i na svaku izgovorenu riječ. Zašto se tako olako međusobno optužuju?
Nije dovoljno čuti papu Franju, nego ga i poslušati. Valja otrov očistiti iz srca i istinski dopustiti da Božji Duh nadahne i zahvati. Možda je ovo prilika da uz slavlje Velike Gospe zajednički molimo Blaženu Djevicu Mariju na tu nakanu. Neka nam Gospa izmoli svjetlo i snagu Duha Svetoga te da zajednički budemo spremniji poraditi na općem dobru. Ovo je svima nama izazov poslušati Papu i ostvarivati duh evanđelja u svim porama našeg života.
Vjerojatno će zlobnici i iz ovoga intervjua nešto izvući i staviti u neki drugi kontekst. Pokušavaju li Vas na takav način ušutkati?
Meni je govoriti u duhu evanđelja, i meni je, ne samo govoriti, nego i živjeti. Ne treba se čuditi zlonamjeri onih kojima zasmeta poruka. Kada su to činili Isusu, što se onda čuditi da to čine i njegovim učenicima. Moja poruka ne ide da osobu vrijeđam, nego poziva, potiče, poučava. Ne moja, nego kršćanska i pouka i poruka. Zar nije stara poslovica prisutna: Koga svrbi, taj se češe. Umjesto da se suoče s istinom, onda počnu napadati i vrijeđati.
Je li društvo zahvatila kriza morala. Ima li išta sveto što nismo spremni obezvrijediti?
To ste dobro rekli, da nam ništa više nije sveto. Sve smo obezvrijedili i relativizirali. Nije slučajno papa Benedikt ukazao na tu zarazu relativizma. Teško je živjeti u sredini gdje ljudima ništa nije sveto, gdje se sve smije obezvrijeđivati. Čak to zovu i umjetnošću kada našeg Isusa naslikaju nakaradno i uvredljivo. To se čini u ime slobode. Ali bi valjalo da zavlada ona evanđeoska: Što ne želiš da ti drugi čini, nemoj ni ti drugome. I te kako je kriza morala, ali ne samo na lokalnoj razini, nego i globalnoj razini. Ne mogu banke i ekonomija spasiti ni Europu ni svijet. Potrebno je spasiti čovjeka, njegovo dostojanstvo. Čovjek nije samo tijelu, nego i duh i duša. Treba gledati na čovjeka kao cjelovitu osobu, njegovu savjest, njegov cilj života itd.
Obitelji su mjesto gdje se oblikuje svaki čovjek. Jesu li svi zakazali u promoviranju temeljnih vrijednosti?
Ne samo da smo zakazali, nego nastavljamo tim negativnim putem urušavanja obiteljskih vrijednosti. Sve se sručilo da se to bitno gnijezdo zatruje i uruši. Zato je i čovjek načet u svojem integritetu. Ovdje bih posebno vjernike pozvao na zauzetu suradnju, kao i sve pastoralne djelatnike. Ozbiljno valja poraditi na pripravi za brak i bračno zajedništvo. Jako je važno pomoći obitelji da se odupre svim zarazama relativizma, konzumizma, kao i drugim destruktivnim elementima. Ako uspijemo ponovno ojačati bračno zajedništvo utemeljeno na uzajamnoj ljubavi, te otvorenost za život i radovati se životu. Veće je roditi i odgojiti jedno ljudsko biće, nego ne znam koliko kuća napraviti. Uz slavlje Velike Gospe posebno treba moliti za hrabre i velikodušne majke. One su pokretač obnove društva, pa tako i obitelji.
Mladi kao da žive u beznađu. Komuniciraju uglavnom s televizijom, internetom, virtualnim svijetom. Kako njih vratiti vrednotama života?
To je nastavak prethodnog pitanja. Roditelji nemaju vremena razgovarati s djetetom. Sve mu nabave i tako se gubi ona bitna dimenzija ljudskosti i ljudske povezanosti, gdje se srcem prenosi vrijednosti ljudskog rasta i zrenja. Sva ta sredstva moraju ostati sredstva, a ne zagospodariti ljudskom psihom. Tada nastaje zarobljenost i ovisnost, a ona ubija nadu i kreativnost. Nije lako odgajati da se znamo služiti, a ne dati se zarobiti. Mladi trebaju ljudsko srce, a ne materiju. Rado podsjećam današnje roditelje s mojim djetinjstvom, kada nije bilo ni kruha ni ruha dovoljno, ali je bilo duha i srca u obitelji. Kad nismo imali - imali smo jer ono najvažnije smo imali roditeljsko srce i pouzdanje u Boga. Danas smo pouzdanje prebacili u potrošnju i uživanje. To prazni čovjeka i stvara beznađe. Duha nam treba unijeti u svagdanji život. Valja s Bogom surađivati.
Hrvati - katolici s velikim poštovanjem i ljubavlju štuju Gospu. Ponekad se čini da je ta ljubav na razini folklora, a ne temeljne odanosti?
Istina je da se uz svetkovinu Velike Gospe okuplja veliki broj vjernika u Gospina svetišta. To je svetkovina koja naviše okuplja vjernike na svetu misu i sakrament pokore. Ima više okolnosti koje tomu doprinose. Kako su brojni naši vjernici tih dana na odmoru te u pohodu svojim obiteljima i najbližima, rado se iskoristi hodočašće u koje svetište, ili crkvu gdje su se prije okupljali. Time se pomalo liječe rane koje je protekli rat nanio, ali i imaju ljudi potrebu naći utjehu vjere i ojačati nadu za ovu sumornu situaciju. Rado pođu tamo gdje su sigurni da će naći ispovjednike i gdje će moći skrušeno obaviti zavjet i “napuniti dušu”. Ne smeta im čak ni žrtva koju moraju uložiti, i to im je sastavni dio zavjeta. Razumljivo da uz prave i odane vjernike, nađe se i onih koji dođu nešto prodati, kupiti ili koga susresti. Međutim, takvih je manje u odnosu na istinske pobožnosti.
Kao i za Božić, tako i za Veliku Gospu veliki broj Hrvata iz dijaspore dolazi doma u BiH. Ima li nade da barem dio njih stalno ostane?
Vrlo je važno da ljudi koji su pošli ili su morali poći u “bijeli svijet” od vremena do vremena pohode svoj stari kraj i obnove ljubav prema njemu. Posebno je lijepo ako povedu svoju djecu i unučad te im uliju ljubav prema rodnom kraju i zavičaju. Vrlo je važno da ne prodaju svoju očevinu, nego je obnavljaju, makar i ne žive u njoj, nego čuvaju svoje korijene. Neće ovakva situacija biti trajna. Dobro će doći svima koji su sačuvali svoju očevinu te osjete da imaju svoj sigurni kutak gdje u svako doba mogu stati na svoje. Ljubav prema svojim korijenima je sastavni dio normalne osobe.
Popis stanovništva svakako će utjecati na budućnost Hrvata - katolika u BiH. S Biskupske konferencije poslali ste dramatičan apel. Međutim, imam dojam da nije stvorena klima koliko je to važno?
Mi biskupi smo učinili što smo bili dužni učiniti. Klimu stvaraju mediji i političari. Potrebno je ujedinjeno raditi na općem dobru. Zato pozivam da se ta zauzetost očituje u svakom pogledu oko općeg dobra, kako bi vjerodostojnost bila očita. Moramo posebno i moliti na tu nakanu.
“Katolička vjera riskira da posve nestane za koje desetljeće iz BiH” – pismo je iz Vatikana poslano početkom prošle godine biskupima RH i BiH. Je li se što od tada promijenilo?
Jedno pismo Svete Stolice ne može promijeniti stanje, nego ukazati na stanje. Na nama je da zauzeto mijenjamo stanje. To ćemo moći ako se objedine sve pozitivne snage u radu na općem dobru. Premalo je dobre volje. Previše je samo kukanja i optuživanja. Na tom području ne bi smio nijedan čovjek ostati nezauzet oko toga.
Hrvatsku poziciju u BiH otežavaju međusobne podjele. Naprosto se natječu tko će koga više optužiti. Kako to negativno ozračje pretvoriti u pozitivno?
Zaista sam i osobno žalostan što je tolika podijeljenost među nama. Ne samo da smo podijeljeni, nego i sukobljeni, te trošimo energiju optužujući jedni druge, a u biti namećemo osobni interes i zalažemo narod za te interese. Puno puta sam pokušavao na usmjeravanju pozitivnih snaga. Svaki put sam doživio da danas politika će sve izmanipulirati za male interese.
Zašto Hrvati kao najmalobrojniji narod u BiH ne pokazuju više ljubavi prema “drugome i drukčijem”?
Ratno stanje i poraće, kao i prljava politika je zatrovala javno mnijenje. Ne samo zatrovala javno mnijenje, nego je to mnijenje zatrovalo ljudsko mišljenje i promatranje svijeta oko sebe. Koliko puta sam ponovio načelo: svoje volite, a tuđe poštujte.
Ljudi se olako zaraze otrovom i odmah počnu reagirati otrovno. Valja se osloboditi svakog otrova i živjeti zdrav ponos i vlastito uvjerenje. Ne smijemo biti kukavice, nego hrabro svjedočiti svoje. Znati se zauzeti za jednaka prava, ali ne iz mržnje, nego iz jednakog stava. Iz mržnje se ne živi, ona nagriza vlastito srce tko je nosi. Valja osvojiti nutarnju slobodu. Iz te slobode hrabro svjedočiti ono što jesmo u svom identitetu, a ne protiv nego za.
Zašto međunarodna zajednica vježba silu na najslabijima?
Sam pojam međunarodna zajednica je relativan pojam. Nisu nikada bili jedinstveni. Uvijek je važilo pravo jačega. Mnogi su promašaji u radu te zajednice, ali kako oni ne smiju biti krivi, uvijek traže krivca i najlakše je na najslabije svaliti krivicu. Ne smijemo sve nivelirati. Treba priznati brojne pozitivne korake. Nabacat ću samo nekoliko elemenata koji ukazuju na odgovor za vaše pitanje: mnogi predstavnici su slali takve izvještaje kako bi pogodovalo njihovom političkom napredovanju. Kada sam nekima rekao da taj izvještaj nije korektan, znali su drsko odgovoriti, tako nam odgovara. Mnogi su htjeli pragmatično riješiti ovu složenu zemlju s dva naroda, pa su mislili da će nas olako iskorijeniti. Vrlo često su znali izmanipulirati neke naše predstavnike: ili su ih kupili ili ucijenili kako bi proveli svoje ideje. Vrlo je bilo očito da su nesimpatično radili prema Hrvatima jer su oni katolici. Ima dosta dokaza za ovu tvrdnju. Međutim, mi smo bili razjedinjeni te su oni dobrano to koristili.
Uistinu bio bi dug popis prijetnji Hrvatima - katolicima koje su predstavnici međunarodne zajednice i strani diplomati izgovorili biskupima. Je li i to možda u funkciji discipliniranja i poticanja iseljavanja Hrvata?
Bilo je čudnih poteza koje su činili sve do pisanja Papi da nas pojedine sklone iz ove zemlja jer smo im smetnja. Ne bih se osvrtao na te negativnosti, jer smo silno Bogu zahvalni da ne ovisimo o stavovima pojedinih predstavnika ni političara domaćin i stranih. Tu je naša snaga. Govorimo i radimo iz uvjerenja i ljubavi prema pravdi i istini, prema svojim vjernicima. Ne možemo željeti svojim vjernicima ono što ne priznamo i drugima. To sam u jednom trenutku i rekao jednom visokom predstavniku: Za svoj posao dobivate debeli novac, a ja što radim i živim, to je ljubav u mom zvanju u ovoj zemlji sa svim narodima u njoj.
Kako nakon svih ovih godina vidite rješenje krize u BiH?
Nema rješenja bez dobre volje političke. Svi govore da žele rješenje, a u biti ne rade na rješenju, nego još kompliciraju.
Temeljno je pravilo – što želim svome narodu, moram priznati i drugome. Nije rješenje u tome da drugi nestane, kako bi meni bolje bilo. To su morbidne ideje. Treba se osloboditi te morbidnosti i opredijeliti se za život i jednakopravnost. Nažalost, svi govore kako žele rješenje za BiH, ali da bude samo kako pojedini zamišljaju…
>>Puljić: Postoji dijalog Crkve i vlasti. Nuncij: Papa nije intervenirao!