– Našim asistentima plaće su 15 posto manje od zagrebačkog prosjeka, 30 posto manje od kolega u Sloveniji i barem 30 posto od kolega u privredi. A hrvatska znanost bez nas ne može funkcionirati – rekla je mlada znanstvenica s IRB-a Josipa Skelin Ilić. Sukus je to jučerašnjeg okupljanja koje je u prostoru naše najveće znanstvene ustanove organizirao Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, a za koji je bilo i više nego dovoljno razloga. Saša Ceci sindikalni je povjerenik na Institutu Ruđer Bošković gdje je održan sindikalni prosvjed.
POVEZANI ČLANCI:
– Povod je odluka Vlade da prilikom povećanja plaće ove godine gotovo potpuno zaobiđe jedan dio našeg sustava. Ljudi s koeficijentom iznad 1,8 nisu dobili povećanje, osim 2 posto rasta osnovice u svibnju, što se mnogima nije učinilo sasvim fer. I to je bio konkretan povod nas s Ruđera da organiziramo nekakav tip prosvjeda. Razmišljamo o seriji prosvjeda na temu kako se Vlada nosi s problemom povećanja troškova života. Imamo sada pregovore o osnovici, što je stvarni smisao sindikata, ali Vlada je za sada rekla da to ne bi došlo u obzir. Naše je mišljenje da osnovica treba rasti 15 posto, što se poklapa s najavom da će minimalna plaća ići za toliko gore. Vidjeli smo da je plaća u realnom sektoru rasla u odnosu na plaće asistenata ili profesora u redovitom zvanju, na usporediva radna mjesta mislimo. Nama plaće nisu rasle, u realnom sektoru jesu i za 50 posto, iako su te plaće znale biti zaista male, moramo i to priznati – kaže Ceci ističući možda i jedan daleko ozbiljniji problem.
– Problem starijih znanstvenika postoji, ali stvarni motiv ovog sastanka bio je problem mladih znanstvenika jer postoji realna šansa da će ih Vlada opet zaboraviti. Nudi 3 posto i obećava da će kroz povećanje koeficijenata doći do 14 posto, što je jako blizu onoga što tražimo, vjerojatno bi i došlo do dogovora. Ali, Vlada ih ne želi postići kroz povećanje osnovice, već kroz uredbe o plaći. Za to imaju opravdanje da opće povećanje mora biti provedivo u cijelom sustavu. Kod starijih znanstvenika nisu plaće one koje nose neke brige, ali da bi znanost funkcionirala, morate imati doktorande. A njih sve teže uspijevamo dobiti jer imaju puno manje plaće od svojih vršnjaka koji nisu završili fakultet i imaju daleko veću mogućnost napredovanja i sigurnost posla. Posljedica toga je da se nitko više ne javlja na taj posao. Ili se javljaju kandidati iz krajnje čudnih zemalja – kaže Ceci koji najavljuje i tribinu o financiranju znanosti. Isto nam potvrđuje i Matija Kroflin iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja koji je i organizirao jučerašnje okupljanje. Plaće doktoranada doista jesu male, kaže, no to nije i jedini problem.
– Pogledate li asistente, oni moraju biti među deset posto najboljih studenata, a dobiju ugovore na određeno s malim plaćama na nesigurnom radnom mjestu. S FER-a ili sličnih fakulteta u gospodarstvu se dobivaju dvostruko ili trostruko veće plaće za isti stupanj obrazovanja. Ako i dobijete najkvalitetnije ljude, pobjegnu vam prije nego što doktoriraju. Kada vide da šest godina moraju provesti na radnom mjestu bez povišice, a onda nisu sigurni hoće li dobiti ugovor za stalno, već moraju još četiri godine odraditi kao postdoktorandi, dobar dio pobjegne. Posljednjih 15 godina stvari se mijenjaju na štetu mladih u znanosti kao i u javnim službama. Financijska kalkulacija više ne drži vodu – kaže Kroflin. Tu je i bojazan da se mladi neće moći zadržati u sustavu.
– Jedan dio njih preopterećen je nastavom, nemaju vremena baviti se svojim doktoratom i znanstvenim radom. Sustav je u nekim stvarima birokratiziran. Napredovanje je dosta rigidno, a vjerojatno će biti još i strože. Kada sve pogledate, karijera u znanosti više nije privlačna, nažalost i statusno u zadnje vrijeme. Ako ne budemo mogli privući i zadržati mlade, onda cijeli sustav znanosti ide sve brže u degradaciju – kaže Kroflin.