Baron Gautsch impresivan je prizor, pogotovo kada ti je poznata njegova povijest, kaže Antonio Bronić, nekadašnji Večernjakov fotograf koji je prije nekoliko godina svoj objektiv stavio u službu Reutersa. Antonio je svojim urednicima predložio da napravi fotoserijal o potonulim brodovima na dnu Jadrana. Nitko točno ne zna na koliko su lokacija razbacane olupine nekadašnjih ponosa različitih mornarica koje su plovile strateški važnim putovima Jadrana. Jedno je bilo sigurno – ostaci velebnog parobroda sigurno su mjesto od kojeg treba krenuti.
– Kada sam se prvi put spustio, nisam slikao, vidljivost je bila preslaba. Dani kada se brod može vidjeti iz daljine rijetki su, često se morate približiti i na pet metara. Kada sam slikao, vidljivost je bila tek pet do deset metara. Ima ljudi koji tvrde kako je pri savršenim uvjetima brod vidljiv i na uronu od samo pet metara, no ako to i jest točno, to je zaista rijetko. Vidjeti Barona Gautscha znači spustiti se na 35 metara, kaže Antonio i dodaje kako je riječ o prizoru koji je doista teško usporediv s bilo čime.
– Brod je vrlo atraktivna ronilačka lokacija, za sve koji se ozbiljnije bave ronjenjem. Vide se prozori koji su danas samo okviri. Moguće je proći kroz praktično cijeli brod, prvu i drugu palubu. Danas se, ipak teško može vidjeti sjaj tog vremena, kako je izgledalo luksuzno putovanje, ipak je sto godina prošlo od potonuća pa je more učinilo svoje – opisuje Bronić olupinu okovanu algama. – Oni s većim kategorijama ronjenja od moje u mogućnosti su roniti u samom brodu, ući u strojarnicu, proći kroz zatvoreni dio broda, nama ostalima je to nedostižno. Ipak, i to je bilo dovoljno da napravim nekoliko fotografija – govori.
Bronićeve fotografije brzo su obišle svijet, brod kobne sudbine i nakon sto godina privlači pažnju, što zbog atraktivne lokacije na kojoj danas leži, što zbog intrige koja ga i danas okružuje. Iako svakako nije najveća olupina na dnu Jadrana, jer u ratnim djelovanjima nastradali, torpedima izrešetani Szent Isztvan u odnosu na njega doista je gigant, Baron Gautsch svakako s pravom nosi nadimak Jadranski Titanic. Taj tehnološki dragulj ondašnje nautike napravljen je 1908. godine u škotskom brodogradilištu Gourlay Bros. & Co. Ltd. smještenom na dokovima Dundeeja. Kako je Österreichischer Lloyd bilo najveće austrougarsko brodarsko poduzeće, a jadranske luke sve više dobivale na značenju uoči Prvog svjetskog rata, tog se brodara smještenog u Trstu moralo opremiti najnovijim brzim parobrodima. Spomenuto škotsko brodogradilište odabrano je da, uz Barona Gautscha, sagradi još dva istovjetna broda, Prinza Hohenlohe te Barona Brucka. Bila je doista riječ o posljednjem kriku pomorske tehnike. Parobrodi su imali tri parna motora koja su rotirala tri brončana propelera, koristili su mazut, a ne ugljen. Baron Gautsch, koji je dobio ime po istoimenom austrijskom plemiću barunu Paulu Gautschu von Frankenthurnu, premijeru i ministru unutarnjih poslova Austro-Ugarskog Carstva na kraju 19. stoljeća, bio je 84,5 metra dug, širok 12 metara, a motori su imali ukupnu snagu 4600 KS. Već pri samoj izgradnji kao da se moglo naslutiti da će se nešto dogoditi. Škoti su kasnili s isporukom, isporučili motore s nedovoljno snage pa je Gautsch vraćen na doradu a brodograditelj zbog toga – bankrotirao.
Baron Bruck tako je izgrađen u Trstu. Bilo kako bilo, Baron Gautsch je zaplovio Jadranom, te ga je 17. srpnja 1914., znači nakon izbijanja Prvog svjetskog rata unajmila austrougarska mornarica koja ga je koristila za prijevoz pojačanja do Kotora nakon čega je, 11. kolovoza 1914., vraćen svojem vlasniku kod kojeg će ubrzo dočekati svoju kontroverznu sudbinu. Filip Višić član je Udruge ronilačkih centara Altum Mare iz Istre i voditelj je projekta 100 godina potonuća Barona Gautscha koje pada ove godine. I je ponajbolji poznavatelj događanja oko tragično stradalog broda.
– Potonuo je 13. kolovoza 1914. u 14 sati 45 minuta naletjevši na minu vlastite ratne mornarice. Na zapovjednom mostu bio je drugi časnik Tenze. Kako se vjeruje, kapetan je broda Paul Winter bio na popodnevnom odmoru, a prvi časnik Luppis je vrijeme kratio kartajući. Prije nego što je vraćen, brod je bio u Trstu, gdje je upravo Tenze bio na sastanku u sjedištu pomorskog okruga, tijekom kojeg je obaviješten da će kao zaštita luci Pula biti postavljena minska polja te je dobio upute kako da ih zaobiđe. Prvi časnik Luppis unio je kurs kojim treba proći. Međutim, drugi je časnik uzeo najkraći smjer plovidbe od Poreča do Trsta kao krajnje luke. Ovom grubom pogreškom brod je uplovio direktno u minsko polje, kaže Višić.
– Što se događalo u glavi drugog časnika Tenzea nemoguće je znati jer on je izravno zanemario sva upozorenja s kopna i prolazećih brodova. Brod je punom brzinom uletio u minsko polje. Mina ga je otvorila po lijevom boku i mirnu plovidbu po prekrasnom ljetnom danu je prekinuo strašan prasak, ubrzo se dogodila druga eksplozija koja je totalno stresla brod. Ta druga eksplozija navodno su bili parni kotlovi ili, po nekima, još jedna mina. Prodor vode bio je strahovito brz, a masa i inercija brod su povukli na dno. Baron Gautsch je u pet do sedam minuta zaronio sa svim putnicima i teretom – objašnjava Filip Višić te nastavlja:
– Na brodu je navodno tada bilo 530 putnika i članova posade, bio je u golemom prekrcaju jer službena nosivost je 300 putnika i 44 člana posade. Taj je dan bilo 66 članova posade, a broj putnika se precizno ne zna. U medijima je nakon nesreće objavljena brojka od 240 putnika na brodu, od kojih je spašeno 159, pronađeno je 68 leševa, a ostali su se utopili i nisu pronađena njihova tijela. Razloga zašto je toliko ljudi stradalo ima više. Brzina potonuća, iznenadna nesreća, ali i to da je kapetan pojase za spašavanje dao zaključati jer su se putnici III. klase njima služili kao jastucima pa su se putnici I. klase žalili kako pojasi smrde. Čamci za spašavanje spušteni su poluprazni, a svi ionako nisu mogli na čamce. Kako je brod vozio na mazut koji se razlio u eksploziji, brodolomci bez pojasa plivali su u mazutu koji im je natopio odjeću koja ih je povukla na dno. Jasno da su se kapetan i prvi časnik spasili, a kasnije na sudskom procesu bili oslobođeni svake krivnje zbog nedostatka dokaza – govori voditelj projekta obilježavanja 100 godina potonuća parobroda te dodaje i zanimljivost po kojoj je kartu za Barona imao i Ante Pavelić, ali je navodno zakasnio na isplovljavanje. Da je stigao na vrijeme, tko zna kako bi dalje hrvatska povijest bila ispisana.
– U Rijeci postoji članak iz Novog Lista od 18. kolovoza 1914. sa svjedočanstvima preživjele djevojčice od osam godina koja opisuje agoniju brodolama. Zanimljivo je i to da je članak objavljen 18., a brod potonuo 13. kolovoza na putu od Kotora do Trsta, u koji nikada nije stigao. Tako se pet dana zapravo nije znalo gdje je brod. Nesreću se pokušalo zataškati jer je tada Italija bila neutralna, a austrougarski brod pun talijanskih plemenitaških obitelji poginulih od austrougarske mine! Taj brodolom mogao je zapečatiti sudbinu Prvog svjetskog rata – prepričava Filip okolnosti pod kojima je potonuo Baron Gautsch.
U Susačkoj reviji ćemo pronaći priču o Hrvatima na brodu. Tamo piše sljedeće: Ondašnje šibenske dnevne novine Hrvatska misao, od 19. kolovoza 1914. pišu da je na Baronu Gautschu bilo puno Dalmatinaca. Tako se spominje trgovac Tripolić iz Zadra, koji je bio zastupnik piva Dreher za cijelu Dalmaciju. Putovao je u Trst noseći sa sobom svotu od 60.000 kruna, što je u ono vrijeme bio golemo bogatstvo. Dalje se spominje Špiro Guberina (djed našeg proslavljenog glumca Špire Guberine, koji je po djedu i dobio ime) koji je kao "redarstvenik u Trst vodio jednog zapraćenika". Guberina je novinaru potanko opisao svoje spašavanje. "Skinuo sam se u košulju i gaće i skočio u more. Plivajući primijetio sam jednu brodicu za spašavanje u kojoj je bio i zapovjednik broda. Povukli su me na brodić koji je toliko bio rasušen da smo svi morali izbacivati more golim rukama. Tako smo se jedva uspjeli održati na površini dok nisu stigli razarači iz Rovinja".
– Raspad monarhije i inflacija pojeli su 200.000 kruna odštete obiteljima na što je Ministarstvo trgovine bilo pristalo. Svu je dokumentaciju uoči poraza monarhija prenijela iz Pule u Beč. Međutim, u nemirima u srpnju 1925. u Beču je spaljena Palača pravde u kojoj je izgorjela cjelokupna dokumentacija, a u nacističkim progonima bečkih Židova stradao je 1939. godine i odvjetnik oštećenih dr. Schapiro. Time je nestao glavni dio dokumentacije koja se odnosila na najveću civilnu pomorsku tragediju Austro-Ugarske u 20. stoljeću, a cijeli je slučaj bačen u zaborav.
Za lokaciju broda doznalo se 50-ih godina, no pravo da ga istražuje izboreno je za bivšu državu jer je brod potonuo u našim teritorijalnim vodama. Službeno ga 1958. otkrivaju radnici Brodospasa angažirani od jednog talijanskog poduzetnika, a za olupinu i njezin pronalazak bio je zainteresiran i sam pronalazač Titanica Bob Ballard. On, međutim, nikada nije dobio pristanak ondašnjih vlasti da se počne njome i baviti. Nakon pronalaska se oko Barona odigralo pravo piratstvo. Kako ga Austrija navodno ne može baštiniti jer Austrija nije izabrala biti pravnim nasljednikom Austro-Ugarske kako ne bi platila ratnu odštetu, od 1995. godine je Baron Gautsch zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. No, Baron Gautsch je zapravo opljačkan. Pretpostaviti je kako su lokalni ribari oduvijek znali gdje on leži pa je za neku sitniju svotu bilo moguće obaviti uron i pokupiti što je bilo moguće. Brodu, recimo, fale propeleri koji su bili napravljeni od čiste bronce. Na bečkim se i tršćanskim tržnicama moglo pronaći vrijednih predmeta sa samoga broda koji su danas u privatnim kolekcijama. O čemu je riječ, dovoljno govori poslužavnik za hranu koji se nalazi u privatnoj zbirci. Napravljen je od čistog srebra, težak sedam kilograma – govori Filip.
Stota godina od potonuća nesretnog parobroda dostojno će se proslaviti nizom manifestacija. Bit će tu i doista emotivnih prizora – Udruga ronilačkih centara Altum Mare i poznati podvodni fotograf Marjan Radović izložili su 20-ak fotografija interijera Barona Gautscha snimljenih prije potonuća parobroda kako bi se roniocima dočarao izvorni izgled interijera olupine. Također, organizirat će se trodnevna memorijalna od 12. do 14. kolovoza, dok će se glavni memorijalni uron organizirati na dan potonuća parobroda u 14 sati i 45 minuta, točno vrijeme potonuća parobroda. Na glavnom memorijalnom uronu očekuje se oko 100 ronilaca koji će u sjećanje na poginule putnike i posadu u točno 14.45 sati formirati jedinstveni ljudski lanac iznad olupine, dok će na površini brod HRM-a u znak sjećanja ispaliti počasni pucanj, a organizatori i gosti spustiti vijence.
>>Costa Concordia prošla 42 milje. Ne vidi se više s otoka Giglija
za nastavak idem iskopati par plastičnih boca da si mogu platiti ove bodove