Prije tjedan dana održana je izborna konvencija Hrvatske narodne stranke (HNS). Za predsjednika stranke treći je puta izabran Radimir Čačić. Dobio je 95 posto glasova izaslanika. Nije imao protukandidata. „Prva“ potpredsjednica postala je Vesna Pusić. Dobila je 99 posto glasova izaslanika. Nije imala protukandidata. „Drugi“ potpredsjednik postao je Ivan Vrdoljak. Dobio je 91 posto glasova izaslanika. Nije imao protukandidata. Bili su to izbori bez izbora. Bila je to zapravo aklamacijska skupština na kojoj je demonstrirano monolitno jedinstvo članstva i vodstva kakvo odavno nije viđeno u nekoj suvremenoj demokratskoj europskoj stranci. Na toj neizbornoj izbornoj konvenciji Čačić je ustvrdio da je HNS najbolja stranka, da okuplja ono najbolje u hrvatskom društvu i da on tu činjenicu mora javno izreći koliko god to zvučalo bahato. Sve je to mirne savjesti izgovorio čovjek protiv kojega se vodi sudski postupak u Mađarskoj zbog optužbe da je prouzročio tešku prometnu nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Čačić je, naravno, zakonski nevin dok se pravomoćno ne dokaže da je kriv. No nipošto nije moralno neupitan, pa je teško shvatljivo kako se netko s takvim bremenom na sebi uopće odvažio prihvatiti visoku državnu dužnost i kako se može ponašati tako osiono u javnome političkom životu.
Među tom navodnom političkom kremom hrvatskog društva nije se našlo makar još troje ljudi koji misle da su jednako ili približno dobri, sposobni i odgovorni da se natječu za najviše stranačke dužnosti. Ili ih je bilo, ali se nisu usudili istaknuti svoje kandidature jer bi to bio kraj njihovih stranačkih i političkih karijera. Vjerojatno su imali na umu i Dragutina Lesara koji je zapečatio svoju sudbinu u HNS-u kad se usudio zahtijevati da ostane predsjednik Kluba zastupnika te stranke u Saboru – mjesta koje je Čačić namijenio Vesni Pusić nakon što je ona njemu prepustila dužnost predsjednika stranke poslije neslavna nastupa na parlamentarnim izborima 2007. godine. Čelična pravila rotacije između Čačića i Pusićeve u HNS-u već godinama nadmašuju i glasoviti „željezni zakon oligarhije“ kojim je Robert Michels prije stotinjak godina opisao nedemokratske odnose u političkim strankama.
Svi bi ti politički igrokazi u jednoj maloj hrvatskoj stranci u osnovi bili beznačajni, a povremeno čak i zabavni, da HNS nije dobio važnost u političkom životu Hrvatske koja je potpuno nerazmjerna potpori koju ima u biračkom tijelu. A tu su mu političku važnost darovali SDP i Zoran Milanović.
S pet posto glasova dobili 20 posto izvršne vlasti
Političko oživljavanje HNS-a odvijalo se u četiri koraka. Prvi korak činio je nepotrebno dugotrajan i javan proces koalicijskog dogovaranja i pregovaranja prije parlamentarnih izbora 2011. godine. Milanović je Čačića izvukao na javnu pozornicu iz političke niše u kojoj je dotad tavorio, a potom je mjesecima krstario zajedno s njime zemljom uzduž i poprijeko. Poluzaboravljeni Čačić, koji se u medije uspijevao probiti uglavnom kao sudionik teške prometne nesreće, odjednom je postao važan politički igrač čije se riječi pozorno osluškuju, a svaki potez prati i komentira. Sam nije propuštao prigodu da makar ne nagovijesti, a često i otvoreno ne kaže, da će poslije izbora on postati jako važan u ovoj državi. Fazu koalicijskoga zagrijavanja prije izbora i formalnog preuzimanja vlasti Čačić je iskoristio tako što je bezobzirno promovirao samoga sebe i svoju stranku.
Drugi, ujedno i presudan, korak činilo je sklapanje izborne koalicije SDP-a i HNS-a. Premda je prema ispitivanjima javnog mnijenja HNS imao potporu oko pet posto biračkog tijela, na zajedničkim koalicijskim listama dobio je nerazmjerno velik broj takozvanih sigurnih mjesta s kojih se jamačno ulazi u Sabor. Naposljetku mu je pripalo gotovo 20 posto koalicijskih mandata u Saboru. SDP je tako učinio svoju vladu strukturno ovisnom o HNS-u i sam sebi svezao omču oko vrata. Da je ostao na desetak posto ili osam saborskih mjesta – koliko mu pripada s obzirom na njegov doprinos ukupnom broju koalicijskih glasova – HNS ne bi bio presudan za opstanak parlamentarne većine i Vlade jer bi se njegov potencijalni izlazak iz koalicije lako nadoknadio sklapanjem stalne ili problemske koalicije s drugim strankama u Saboru. Strukturna ovisnost SDP-ove vlade o HNS-u bitno određuje i odnose tih dviju stranaka tako što silno povećava pregovarački i ucjenjivački potencijal HNS-a. Ukratko, SDP je postao politički zatočenik HNS-a, a Milanović se pretvara u neku vrstu Čačićeva političkog taoca.
Treći korak bila je raspodjela ministarskih mjesta u kojoj je SDP izvukao deblji kraj. Stranka s petpostotnom potporom birača dobila je dvadesetpostotni udio u izvršnoj vlasti, i to u najvažnijim i najboljim resorima. Najprije je Čačić ishodio poziciju prvog potpredsjednika Vlade gurnuvši tako u drugi plan Branka Grčića i Nevena Mimicu, stručne i nadasve pristojne političare. Usto je dobio „gospodarsku lisnicu“ i odmah svojim stranačkim kadrovima podijelio vlast u najboljim i najunosnijim javnim poduzećima poput HEP-a i JANAF-a. SDP-u su ostali problematični gubitaši na čelu s HŽ-om. Onda je „izmislio“ komplementarno Ministarstvo graditeljstva za svoga, kako mediji navode, stranačkog nasljednika i sadašnjega političkog namjesnika Ivana Vrdoljaka. Pritom je dobrano razvlastio ministarstvo koje je pripalo Mireli Holy, jedinoj autentičnoj aktivistici civilnog društva u Vladi. Vesna Pusić već je prije izbora rezervirala za sebe Ministarstvo vanjskih i europskih poslova premda nije ni stručnjakinja za međunarodnu politiku niti ima relevantno iskustvo u vođenju vanjske politike. Zaposjela ga je pred očima Nevena Mimice i Tonina Picule, SDP-ovih političara koji su kompetentniji, iskusniji i prikladniji za vođenje resora vanjskih poslova. Od četvero HNS-ovih ministara samo je Andrea Zlatar doista neupitno kompetentna za mjesto ministrice kulture.
Prva ministarska vlada u našoj povijesti
Posljedice takva pozicioniranja HNS-a u Vladi već su vidljive. Novopostavljeni formalni vladar HEP-a Zlatko Koračević u svojim „nastupnim“ intervjuima nije uspio skucati ni tri suvisle rečenice o energetskoj politici koju bi trebao suoblikovati i voditi. Uspio je izustiti da će struja sigurno poskupjeti, da će poskupljenje vjerojatno biti umjereno, da u HEP-u sigurno postoji nekoliko stotina radnika viška, da će oni vjerojatno biti zbrinuti, da su tvrtki sigurno potrebni novi mladi stručnjaci, da će oni vjerojatno biti primljeni, da HEP planira velike projekte i da će oni vjerojatno biti ubrzo obznanjeni. I da, dodao je da ne bi uzeo povlaštenu saborsku mirovinu da je bio siguran da će dobiti obećano mjesto na čelu HEP-a. Umjesto Koračevića, Čačić i Vrdoljak već su obznanili veliki projekt obnove fasada s posljedičnom znatnom energetskom uštedom? I ta bi fasadna politika trebala pokrenuti zamrlu ekonomiju?
Raspodjela resora to je važnija što je Milanović formirao prvu ministarsku vladu u hrvatskoj povijesti. Sve su HDZ-ove vlade do 2000. godine bile predsjedničke ili Tuđmanove vlade. HDZ-ove vlade od 2003. do 2011. bile su „tvrde“ premijerske vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Čak je i Račanova vlada imala neka obilježja premijerske vlade. Nasuprot tome, Milanović je dao veliku samostalnost svojim ministrima i doista se u Vladi pozicionirao kao prvi među jednakima. U zao čas, čini se. Jer, nastavi li se poslijeizborno prestrukturiranje političkih snaga i mijenjanje konfiguracije moći u Vladi, mogla bi ovo postati Čačićeva vlada. Mogla bi to biti prva potpredsjednička ili potpremijerska vlada u povijesti Hrvatske. Nije li, uostalom, na spomenutoj konvenciji HNS-a Čačić javno kazao kako je najbolje da politiku ove zemlje „vodimo mi“, to jest HNS? Nije li to implicitni poziv Milanoviću da i formalno abdicira u njegovu korist? Sve bi se to moglo pretvoriti u kuriozitet zbog kojega bi hrvatska politika postala zanimljiv predmet proučavanja i u nadnacionalnim okvirima.
Četvrti korak čini prešutno SDP-ovo i Milanovićevo toleriranje takva razvoja događaja. Politički i moralno nepodnošljivi Čačićev istup na prošlotjednoj konvenciji HNS-a Milanović je popratio s nekoliko patetičnih fraza i mutnih metafora koje mu uopće ne priliče. Svi bismo, valjda, trebali shvatiti da je on rekao točno ono što je trebalo reći frazom o tome da se treba kloniti „imperijalne oholosti“ na vlasti. Kome je to upućeno? Čačiću? HNS-ovim ministrima i ministricama? SDP-ovim ministrima i ministricama? Zastupnicima koalicije i čelništvu Sabora? Je li to, možda, opomena samome sebi? Nisu svi na vlasti zaslužili upozorenje da se čuvaju sindroma „imperijalne oholosti“, jer se svi ne ponašaju jednako i ne pokazuju simptome „bolesti od vlasti“. Bilo kako bilo, ovo nije vrijeme za pjesničke slobode u nastupima predsjednika hrvatske Vlade. Ovo je vrijeme za jasan politički govor i odlučno političko djelovanje. Dojam koji ostavlja nova vlada postaje teško nepodnošljiv mnogim biračima SDP-a. Oni nisu glasovali za to da amblemsko lice nove vlade postane Radimir Čačić, a on se praktično pretvara u to. Da nije Slavka Linića, moglo bi se pomisliti da je na vlasti sam HNS ili da je u najmanju ruku glavna stranka koalicije. Je li to bila volja birača na prosinačkim izborima prošle godine? Ako nije, a nije, kako se i zašto onda sve ovo događa?
Fantastično napisano.