Kasno, ne i prekasno: Kina i SAD protiv klimatskih promjena

Posljednjih petnaest godina gotovo ništa nije napravljeno kako bi se spriječile klimatske promjene. Kada se danas postavlja pitanje o tome je li već prekasno da se šteta popravi, odgovor je pomalo pitijski – i jest i nije! Šteta koju smo do sada učinili emisijama stakleničkih plinova najvjerojatnije nije popravljiva, no još uvijek možemo spriječiti da sve skupa ne postane još gore.

Dogovor između SAD-a i Kine, zemalja koje u Zemljinu atmosferu emitiraju četrdesetak posto ukupnih globalnih emisija stakleničkih plinova, otvara nadu da bi svjetska politika o klimatskim promjenama konačno mogla progovoriti zajedničkim jezikom. I protokol iz Kyota i svi drugi međunarodni dogovori uglavnom su bili mrtvo ili u najbolju ruku polumrtvo slovo na papiru. Kina za dobro klime nije željela žrtvovati svoj vrtoglavi gospodarski uspon koji ju je na kraju pretvorio u najvećeg svjetskog proizvođača stakleničkih plinova. Stoga nije čudo da je Peking puno truda uložio da “torpedira” pregovore o klimatskim promjenama u Kopenhagenu prije šest godina.

Američka politika osam je godina bila talac Georgea Busha koji se otvoreno rugao većem dijelu znanstvene zajednice koja je tvrdila da je upravo ljudska aktivnost izravno povezana s klimatskim promjenama. Moćni vjersko-poslovni lobi koji je stajao iza Busha “nabavio” je svoje znanstvenike koji su tvrdili upravo suprotno. Šteta koju je Bush nanio procesu dogovora o klimatskim promjenama izuzetno je velika, možda čak i nemjerljiva, i to prvenstveno zato što se radi o razdoblju koje je bilo gospodarski vrlo pogodno za postizanje dogovora i za početak njegove primjene.

Iako je Barack Obama u više navrata pokušavao kroz Kongres provući zakone koji bili bitan pomak u suzbijanju klimatskih promjena, nije uspio učiniti gotovo ništa. Dio republikanske oporbe čvrsto stajao iza Bushova klimatskog svjetonazora, a i onaj normalniji dio te stranke jasno je definirao svoje stajalište – zašto da mi radimo bilo što kako bismo zaustavili klimatske promjene kada Kina neće učiniti ništa, što je argumentacija koja više priliči vrtićkom uzrastu nego ozbiljnim političarima koji sjede u parlamentu svjetske velesile.

Iako su Barack Obama i Xi Jinping u studenom prošle godine najavili da su postigli dogovor o suzbijanju klimatskih promjena, ova ista ekipa ustrajala je na svojim argumentima unisono ponavljajući da su to gole kosti na kojima nema nikakvog mesa, kineska “navlakuša” za lakovjernog Obamu.

No krajem prošloga tjedna njih dvojica ipak su stavila ponešto mesa na te kosti. SAD se obavezao za 28 posto smanjiti emisije, i to do 2025., a Kina da će 2017. godine otvoriti tržište emisijama ugljikova dioksida, što će kompanijama omogućiti da prodaju ili kupuju te emisije, a to je snažan poticaj kompanijama da počnu intenzivnije ulagati u čistu tehnologiju.

Xi je obećao još nešto: da će zemljama u razvoju dati tri milijarde dolara pomoći, i to uglavnom za čistu tehnologiju. I ove zemlje do sada su se opirale bilo kakvom preuzimanju obaveza o ograničavanju emisija štetnih plinova prvenstveno zato što bi to za njihova gospodarstva bio preveliki teret. Postoje izračuni da bi ovim zemljama, kroz dulje razdoblje, trebalo dvjestotinjak milijardi dolara kako bi se mogle aktivno uključiti u borbu protiv klimatskih promjena. Te tri kineske milijarde možda izgledaju kao kap u oceanu, ali su barem neki konkretan početak jer to je najveća suma za tu namjenu koju je itko ikada obećao.

Kina, SAD, EU 28, Indija, Rusija, Japan, Južna Koreja, Iran, Saudijska Arabija i Kanada (tim redom) deset je najvećih svjetskih zagađivača. Ove zemlje ukupno su dogovorne za otprilike 73 posto globalnih emisija štetnih plinova. Svih ostalih 180 i nešto zemalja odgovara za preostalih 27 posto. Stoga nije nimalo čudno što je papa Franjo, istoga dana kada su Obama i Xi objavili elemente svoga “klimatskog pakta”, svjetske lidere s govornice UN-a pozvao da se bore protiv “klimatske nejednakosti”. Sve više uglednih svjetskih stručnjaka tvrdi da su upravo klimatske promjene jedan od bitnih uzroka političkih previranja poput Arapskog proljeća, ratova i velikih migracija, poput one koja nam se odvija pred očima.

Britanski pjesnik John Donne napisao je da nitko nije izolirani otok, već neodvojiv dio cjeline. “I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni”, napisao je Donne. Uz poruku da je svijet jedinstvena cjelina, ova nas Donneova meditacija poziva da preuzmemo odgovornost za tu cjelinu – veliki i bogati veliku, a mali i siromašni – nešto manju.

>> Pripremite se na sve žešće vrućine, ali i češće periode suša i poplava