Dugo su Hrvati patili od kastracijskog kompleksa. U jeziku. Toliko su se bojali da ne ostanu bez svog organa (za sporazumijevanje), da su gotovo postali impotentni. Dok su drugi samo govorili i uživali, oni su uglavnom mucali i preznojavali se od straha da ne pogriješe. Ispravljati nekog s kim razgovarate, uvijek se smatralo nepristojnim. Hrvati su se toga držali na svoj način: uglavnom nisu ispravljali druge, ali su neprestance ispravljali sebe.
Zauste jedno, pomisle drugo, kažu treće! Nitko na slavenskom jugu nije tako govorio. Svi su lupali kako im je došlo, osobito u svakodnevnoj komunikaciji, samo je Hrvat pazio na svaku svoju riječ, uvijek. Dok je za druge jezik bio obično sredstvo za sporazumijevanje, za Hrvata jezik nije bio samo nešto čime se služi, nego i nešto čemu se mora služiti da bi (se) opstalo.
Ali govornik hrvatskog jezika više nije stisnut. Sad i on - otkad čuvar jezika nije on sam, nego je to i njegova neovisna država - govori kao i svi drugi. Slobodno. Istinabog, najviše govori koještarije, no bitno je da više ne pati od kastracijskog kompleksa. No, u Hrvatskoj (u jeziku) opet ima frustriranih. Ovaj put to su pripadnici srpske nacionalne manjine, naši hrvatski Srbi, koji, kako je to neki dan ("Jutarnji list", 28. 2. 2006.) formulirao njihov politički predstavnik dr. Milorad Pupovac, cijenjeni hrvatski lingvist, osjećaju "potrebu za većim stupnjem jezične tolerancije u Hrvatskoj".
"Taj veći stupanj", tumači dr. Pupovac, "bi omogućio da se jezične razlike koje postoje unutar Hrvatske prihvate i da budu priznate. Tako da Srbi u istočnoj Slavoniji koji govore jezičnim standardom koji je bliži beogradskom, i onome u Srbiji, a ne govore ga od jučer, da imaju adekvatnu slobodu u tom pogledu. Isto tako da Srbi u drugim dijelovima Hrvatske, koji govore ijekavskim jezičnim izrazom imaju punu slobodu u tom pogledu... Da baš ne mora svaka riječ koju će čovjek izgovoriti biti baš ona koju je... propisala neka institucija za jezik."
Kako Hrvati imaju višestoljetno frustrirajuće iskustvo u izbjegavanju riječi koje je "propisala neka institucija za jezik", mislim da izvrsno razumiju dr. Pupovca. Srbima u Hrvatskoj ne samo da valja jamčiti "veći stupanj jezične tolerancije", nego im se mora garantirati puna sloboda. Ne samo da ne mora "svaka riječ koju čovjek izgovori", pa bio on Srbin iz istočne Slavonije ili iz kojeg drugog dijela Hrvatske, "biti baš ona koju je... propisala neka institucija za jezik", nego ne mora biti ni jedna!
Hrvatski ustav i zakoni jamče nacionalnim manjinama pravo na svoj jezik, srpskoj i svima drugima. To im pravo nitko ne smije osporavati, ali se podrazumijeva da ga ni one ne smiju ograničavati drugima, bilo manjinama, bilo većini. Kojim će se jezikom služiti hrvatski Srbi, o tome sami odlučuju. Hrvati su već odlučili. Obje odluke valja poštovati, da nitko ne bi patio od bilo kakvog kompleksa.