Katalonija samo smeta hrvatskoj prirepaškoj vanjskoj politici

Početkom devedesetih godina dva svjetski ugledna politologa, Juan J. Linz i Alfred Stepan, napisali su članak “Politički identiteti i izborne sekvencije: Španjolska, Sovjetski Savez i Jugoslavija” koji je imao priličan odjek u znanstvenima, ali i političkim krugovima. Autori su upozorili na to da je u mnogima istočnoeuropskim zemljama kriza nedemokratskog režima povezana s krizom države, to jest s činjenicom da veliki dijelovi stanovništva nisu prihvaćali postojeću državu kao legitimnu političku zajednicu u kojoj žele živjeti, čak i ako postane demokratska. Stoga su smatrali da u razmatranja o političkoj transformaciji u istočnoj Europi treba uključiti problem “državnosti” o kojemu se nije raspravljalo u postojećoj literaturi o tranziciji u Latinskoj Americi i južnoj Europi jer se ondje nije ni postavljao.

Nije se postavljao ni u višeetničkoj Španjolskoj zato što se, ustvrdili su autori, legitimnošću države upravljalo razumno i uspješno. Srž “razumnog menadžmenta” činilo je pravilno sekvencioniranje izbora. Španjolci su ispravno zaključili da najprije treba održati demokratske izbore za središnji parlament u Madridu, a tek potom za regionalne parlamente u Baskiji i Kataloniji, povijesnim zemljama s najvećim secesionističkim potencijalima. Kada se najprije provode državni izbori, to potiče političke aktiviste da stvore općedržavne stranke i programe, a izborni pobjednici stječu legitimnost da donose odluke koje se tiču cijele zemlje. Tako je i učinjeno: 1977. održani su prvi slobodni izbori na kojima su općedržavne stranke dobile 319 od 350 mjesta u Cortesu. Dvije godine kasnije provedeni su referendumi u Baskiji i Kataloniji na kojima je oko 90 posto birača poduprlo statute o regionalnoj autonomiji kojima su stvoreni pravni okviri za uspostavu, odnosno obnovu regionalnih parlamenata. Takvom praksom Španjolska je pacificirala militantni baskijski i miroljubiviji katalonski nacionalizam, vezala te dvije regije za središnju vlast i potaknula nastanak spojivih dvojnih identiteta. Posve je suprotna bila praksa u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji, gdje su najprije održani republički izbori, što je političke aktiviste usmjerilo na stvaranje etničkih stranaka i agenda te u konačnici rezultiralo raspadom tih država.

Mirni pregovori o secesiji?

Premda su se mnogima teze Linza i Stepana činile razumnima, one silno pojednostavnjuju problem. Naivno je misliti da se problem državnosti može riješiti jednokratnim političkim manevrom, što je zapravo bilo izborno sekvencioniranje u Španjolskoj. Tom se tezom ne može, primjerice, objasniti zašto se raspala Čehoslovačka, u kojoj su federalni i republički izbori održani istog dana. I kako su se uopće mogli održati regionalni izbori prije državnih kada na početku španjolske tranzicije nisu postojali ni katalonski ni baskijski parlamenti? Napokon, sadašnja zbivanja pokazuju da je problem državnosti u Španjolskoj bio samo odgođen, a ne riješen. Katalonski parlament donio je odluku da se 9. studenoga 2014. održi referendum o neovisnosti te pokrajine.

Središnje vlasti u Madridu tvrde da španjolski ustav iz 1978. ne daje pravo na referendum o samoodređenju i da jamči suverenost i jedinstvo španjolskog naroda. Tu je ocjenu potvrdio i Ustavni sud, koji je odlukom iz 2008. isključio pravo na pučko izjašnjavanje neke regije o suverenosti i identitetu cijele države te potvrdio samo mogućnost da se ustavnom reformom zajamči održavanje referendum na kojemu bi se izjašnjavali svi građani Španjolske s pravom glasa.

Ukratko, o statusu Katalonije ne mogu odlučiti samo Katalonci nego to moraju učiniti i svi Španjolci. Te nam zamisli nisu nepoznate: u bivšoj Jugoslaviji bilo je pravnih stručnjaka koji su tvrdili da se Hrvatska smije odcijepiti samo ako je za to ovlasti većina na općejugoslavenskom referendumu. Katalonski ustavni pravnici ne poriču da španjolski ustav ne daje pravo da se provede legalan referendum o neovisnosti, ali smatraju da se iz demokratskih načela na kojima se zasniva ustav, kao i njegovom reformom može stvoriti pravna osnova da se on ipak održi. Postoji opće ustavno pravo na savjetodavni referendum o posebno važnim državnim pitanjima, a i katalonski statut kao najviši pokrajinski zakonski akt jamči pravo na savjetodavni referendum. To su pravni okviri u koje bi trebalo ugraditi i pravo na referendum o neovisnosti. Pritom se pozivaju na praksu Québeca i Škotske, koji o svojem statusu odlučuju na referendumima. U spomenutom članku Linz i Stepan nisu propustili istaknuti da demokratska teorija i demokratska praksa trebaju dati određeni prostor za mirne pregovore o secesiji. Nedemokratski režimi i države mogu opstati silom, ali demokratski režimi i države izvode svoju legitimnost iz slobodnih izbora te referenduma o ustavu i državi.

Iz perspektive hrvatske vanjske politike i hrvatskih političara sve je mnogo jednostavnije. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova tradicionalno šuti kad god se pojavi neko osjetljivo međunarodno pitanje i čeka naputke mjerodavnih tijela Europske unije. Hrvatska se u vanjskoj politici ponaša kao da je podvrgnuta demokratskoj inačici Brežnjevljeva režima ograničene suverenosti. Jasno, prenijela je dio suverenosti na nadnacionalna tijela Europske unije i ne može voditi potpuno samostalnu vanjsku politiku. No i u zadanim okvirima samosvjesnije vlade i države nalaze prostor da izraze i brane svoje interese i vrijednosti. Nasuprot velikoj većini članica Unije, upravo je Španjolska odbila priznati neovisnost Kosova, a to je učinila i znatno manja i neutjecajnija Slovačka. “Prirepašku” vanjsku politiku podupire i HDZ, stranka koja se diči svojom borbom za državnu samostojnost hrvatskog naroda. Iz izjava Ive Davora Stiera i Dubravke Šuice, članova Europskog parlamenta, može se zaključiti da Katalonci nemaju valjanih razloga za odcjepljenje, pa čak ni za referendum na kojemu se građani mogu, ali i ne moraju izjasniti za secesiju. Québečki referendumi 1980. i 1995. nisu rezultirali odcjepljenjem te pokrajine od Kanade, a mnogi procjenjuju da se ni Škoti neće odlučiti za izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva. Stier je kazao da Katalonija uživa visok stupanj autonomije u Španjolskoj, a Šuica je naglasila da je Španjolska demokratska zemlja, za razliku od nedemokratske Jugoslavije od koje se odcijepila Hrvatska. Slabe su to izlike da bi se prikrio nedostatak elementarne načelnosti u političkom djelovanju.

Ostavi li se postrance starija povijest, 20 stoljeće obilježili su opresija i teror središnje španjolske vlasti nad Kataloncima. U doba diktaturâ Miguela Prima de Rivere (1923.-1930.) i Francisca Franca (1938.-1975.) nisu imali nikakva prava: nisu bili priznati kao posebna nacija te nisu imali ni političku ni kulturnu autonomiju. Premda Katalonci poznaju neke oblike saborovanja još od 11. stoljeća, u frankističko doba od parlamenta je ostalo samo arhitektonsko zdanje u Parku citadela u Barceloni proizašlo iz radionice Josepa Fonteserèa u kojoj je naukovao i Antoni Gaudí, a svaki politički osviješten vodič i u Francovo doba vodio je turiste tamo. Kako su Katalonci u građanskom ratu mahom bili na poraženoj republikanskoj strani, uslijedile su masovne represije. U ratu je poginulo oko 60.000 ljudi, a tijekom rata i nakon njega oko 250.000 ljudi poslano je u zatvore, radne i koncentracijske logore. Nakon svršetka rata smaknuto oko 3300 ljudi, među njima i predsjednik tamošnje vlade. Iz zemlje je emigriralo oko 70.000 ljudi.

Politika na stadionima

Teror i represija proširili su se u sve pore javnoga i privatnog života. Zabranjena je uporaba katalonskog jezika u javnom životu – u školama, na radnim mjestima, u kazalištima, kinima, crkvama i drugdje. Iz knjižnica su izbacivane i spaljivane knjige napisane na katalonskome. Skidani su katalonski natpisi na ulicama i javnim ustanovama. Ukinuta je autonomija Sveučilišta u Barceloni, a profesori podvrgnuti torturi i progonu. Zatvorene su nacionalne kulturne institucije, zabranjene političke stranke i sindikati. Zabranjena je uporaba katalonske himne i grba. Treba, pritom, imati na umu da su u dugim razdobljima nacionalne opresije Kataloncima jezik i kultura značili otprilike isto što i Hrvatima te se udar na njih doživljavao kao prijetnja samoj biti nacionalnog opstanka. Usto, zemlja je “kolonizirana” migrantima iz drugih dijelova Španjolske: dok su 1910. samo 5,4 posto stanovnika Katalonije bili useljenici, 1970. bilo ih je čak 48 posto. Kataloncima je ostao nogometni klub Barcelona koji je stoga, kako i danas piše na stadionskim transparentima, postao “više od kluba”. No i Barcelona je morala izbaciti katalonsku zastavu iz svoga grba i ukloniti natpise na katalonskome, stadion je bio zatvaran, ubijani su čelnici kluba, a u bombardiranju grada Francove su snage “usput” bacile bombe i na urede kluba. Politika se, kao i u primjeru bivše Jugoslavije, premjestila na nogometne stadione pa su utakmice između Barcelone i Real Madrida, jedne od paradnih institucija frankističkog režima, nalikovale na političke ratove, kao nekoć utakmice Dinama i Crvene zvezde. Stanje se znatno, ali ne i dostatno poboljšalo nakon kraja frankističkog režima. Španjolska se nije federalizirala, nego je od osamdesetih godina provodila neku vrstu devolucije, nalik na onu u Ujedinjenom Kraljevstvu i Italiji. Katalonski jezik uveden je u obrazovni sustav tek 1983. i otad se koristi ravnopravno s kastiljskim, uz velike otpore jezičnih i političkih unitarista koji pišu peticije vlasti u Madridu u kojima se žale da su diskriminirani.

Kada smo se početkom devedesetih godina borili za vlastitu državu, očekivali smo da nas razumije i podrži cijeli svijet. Otkako smo dobili državu, nismo pripravni razumjeti i poduprijeti nikoga. Hrvatska je postala članica konformističkog kluba država koji ne vole “nerede” što ih stvaraju mali narodi s velikim idejama. U izobličenoj slici svijeta sebe doživljavamo kao pravedne borce za nacionalnu slobodu i državnu samostalnost, a druge koji žele to isto kao nerazumne i opasne separatiste i teroriste. HDZ je bio domoljubna državotvorna stranka, a Convergencia Democrática de Catalunya leglo je nacionalista i separatista. Dosad smo “uspješno” apsolvirali Palestince i Katalonce. Na redu su Škoti, Baski i Flamanci.

>> Iz Vlade nema podrške Kataloniji jer je nisu ni tražili