Katarza u sudnici

Vlade se vole baviti spomenicima. U Tuđmanovo vrijeme išlo se u velik zahvat na Medvednici pa je Medvedgrad s Oltarom domovine postao točka usred zelenila prirode koja se uočava iz velike daljine, čak i kad dan nije sasvim bistar. Nije se pitalo za cijenu. Kad je prijašnji HDZ izgubio vlast, Oltar domovine pao je u sjenu, a trećesiječanjska vlast donijela je odluku o gradnji Spomenika domovini.

Kako je otad prošlo pet godina, a gradnja spomenika nije započela, o istom je monumentu Sanaderova vlada u srpnju ove godine donijela novu odluku, ali s istovjetnim tekstom. "Polazeći od potrebe da se trajno obilježi borba hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost domovine, izražavajući zahvalnost, odajući poštovanje...", pisalo je to u obje odluke donesene s razmakom od nekoliko godina, da bismo sada dobili treću  neće se graditi Spomenik domovin, nego Spomenik hrvatskoj neovisnosti.

Najnovija odluka vremenski se poklapa s još uvijek otvorenom raspravom o tome gdje postaviti spomenik prvom hrvatskom predsjedniku. I da nije počelo suđenje dojučerašnjem pripadniku hrvatske poslovne kreme, kojim je pogođen i jedan važan segment dojučerašnje političke elite, činilo bi se da je društvo napokon u zdravoj, pozitivnoj fazi, kad se može prepustiti idealiziranju jednog dijela novije prošlosti i vlastite snage.

Stvarnost je, kao što vidimo, nešto drukčija. Svojevrsna moralna katarza koju je međunarodna zajednica priželjkivala Hrvatskoj na temelju sudskih procesa u Haagu događa se sasvim drukčijim povodom i slijedom procesa iz domaćih sudnica. Lučenje pravde od nepravde puno je jednostavnije kad su posrijedi milijuni državnog novca što su završili u privatnim džepovima ljudi koji zbog toga nisu promptno nazvani lopovima, nego su, dapače, gotovo do jučer slovili kao ugledni pripadnici nove društvene elite.

Osobe umiješane u transakcije državnim novcem, pojedinosti kojih se odmataju u povodu slučaja Petrač i otmice Zagorčeva sina, sve do 2000. godine uglavnom su visoko kotirale u državnoj vlasti. I tada je postojalo državno odvjetništvo, postojali su i državna revizija i tajne službe, ali sve to s državnim predznakom zakazalo je.

Zato danas s odmakom od gotovo cijelog desetljeća, kao da slušamo stare vijesti. Za prpošno baratanje državnim računima znalo se naime i tada, kao što se znalo i za to da iza nagla bogaćenja nekih figura iz političke i poslovne sfere nisu mogli stajati zakoniti poslovi. No tek nakon duljeg vremenskog odmaka, dolazi do pravog ljuštenja pozlate s te faze novije hrvatske povijesti.

Državno odvjetništvo tvrdi da već ima "fajlove" o nezakonitom kanaliziranju novca namijenjenog obrani, ali da ima i prepreke u prikupljanju informacija. Još se, dakle, ne vidi u kakvu će širinu i dubinu ići istražni i sudski procesi, no već sad je jasno da taj segment hrvatske realnosti ne zaslužuje nikakav spomenik, a pogotovo ne inflaciju spomenika do kakve bi moglo doći prema najavama političara.

Hrvatsku se, na sreću, ne može poistovjetiti s krugom na koji je usredotočen aktualni sudski proces. No upravo bi taj proces mogao pospješiti učvršćivanje novog, boljeg sustava vrijednosti od onog koji je omogućavao da netko tko zgrće bogatstvo na manipuliranju državnim novcem godinama bude u vrhu državne vlasti ili uz njezine skute, a u svakom slučaju na špici društvene hijerarhije. Možda napokon završava razdoblje u kojem su posjedovanje vile na Pantovčaku, Rolexova sata i skupog automobila tretirani kao simboli idealnog i uzornog društvenog statusa bez obzira na podrijetlo novca.