Kad biste po sadržaju onoga što govori morali pogađati tko to govori, i kad biste unaprijed znali samo to da se radi o osobi s inicijalima T. M., biste li pogodili tko je autor ove nedavne izjave: “Nikad više nećemo dopustiti tim aktivistima i ljevičarskim odvjetnicima za ljudska prava da provode harangu i stalno napadaju naše najhrabrije, pripadnike oružanih snaga”?
Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja? Pogađajte ponovo. Nije Medved, nego Theresa May, britanska premijerka, koja referendumsku odluku o izlasku iz EU shvaća kao “tihu revoluciju” u kojoj, eto, treba spriječiti primjenu konvencija o ljudskim pravima na akcije britanske vojske.
Ne treba sve što se trenutačno događa u Velikoj Britaniji uzimati kao uzor, ali i ovaj primjer pokazuje da briga države za one koji su za nju spremni dati život nije ni hrvatska, ni balkanska specifičnost, nego nešto što je normalno svuda u svijetu. Ne briga za vojnike u smislu državnog zataškavanja konkretne kaznene odgovornosti, nego briga i zaštita onih koji su možda izloženi potencijalno napuhanim istragama i optužnicama.
Hrvatska, kao što znamo, ima vrlo neugodno iskustvo s politički napuhanim optužnicama iz slučaja Gotovina i drugi, koji se vodio pred sudom u Haagu i završio oslobađajućim presudama.
Ali sve te legitimne premise, koje pokazuju da je pitanje istraga za ratne zločine višedimenzionalna priča, ne bi trebale voditi olakom, ali opasnom zaključku da Hrvatska treba postati zemlja koja više nema interes raditi to sama, a istodobno se trudi uvjeriti susjedne zemlje da ni one ne bi trebale istraživati zločine koje su možda počinili ljudi u hrvatskoj odori.
Konstantno zalaganje za princip da ratni zločini ne smiju ostati nekažnjeni bio je jedan od važnih političkih uvjeta za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. To ostaje naša dužnost i nakon ulaska u EU.
To pokazuje i primjer prvog službenog posjeta predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Njemačkoj u ožujku 2015., kada je njemački predsjednik Joachim Gauck u zdravici imao potrebu naglasiti da je Hrvatska “došla do bolne spoznaje da su i Hrvati u svojoj borbi za teritorijalni integritet činili zločine” te da treba nastaviti s procesom pomirenja.
S dvojicom neodgovornih političara u dvije prethodne vlade Hrvatska je koketirala s opasnošću da postane država koja više ne mari toliko za procesuiranje ratnh zločina, ili barem država koju drugi percipiraju kao takvu.
Bivši ministar Miro Kovač trudio se, kroz EU, natjerati Srbiju da promijeni svoj zakon o regionalnoj jurisdikciji, ali u tome ne samo da nije uspio, nego je možda izazvao kontraučinak koji vidimo u sljedećem obrascu: prvo je srpski tužitelj najavio da nastavlja istraživati hrvatske branitelje po tom zakonu, zatim je Srbija na granici privela jednog Hrvata za kojeg je (zamjenom identiteta) mislila da je bivši pripadnik tzv. Somborske skupine, a zatim se na temelju dokaza prikupljenih u Republici Srpskoj pokreće akcija uhićenja desetorice bivših pripadnika HVO-a. Miro Kovač želio je postići jedno, a događa se nešto sasvim drugo.
Bivši premijer Zoran Milanović govorio je o istragama za ratne zločine u BiH kao o nečemu što je “big shit”. Čak i da je takva ocjena sadržaja tih optužnica točna, jednom kad je takva izjava postala javna (zahvaljujući predstavnicima branitelja koji su zatvoreni sastanak potajno snimali) dobila je potencijal da izazove kontraučinak, poriv kod tužitelja i istražitelja u BiH da dokažu da njihov rad nije “big shit”. Milanović je, osim toga, govorio da bi podizao optužnice iz obijesti. Je li kome od političara u susjedstvu dao ideju? Povezivanje zapovjednika sa zločinima na najnižoj razini, u ovom konkretnom slučaju gdje još ne znamo detalje optužnice protiv generala Đure Matuzovića i ostalih, trenutačno može izgledati kao progon iz obijesti.
A možda ipak i nije. Jer, dokumenti dostupni i na internetu pokazuju da su vlasti Republike Srpske od 1994. do danas prikupile brojne iskaze svjedoka koji tvrde da je u Orašju i okolici postojao sustav pritvorskih jedinica (svjedoci govore o sustavu logora) u kojima su Srbi okrutno mučeni i ubijani. Tužiteljstvo BiH očito je preuzelo te iskaze te je po njima dalje postupalo.
Najpametnije što hrvatska vlast u takvim slučajevima može učiniti jest dobro paziti da naša legitimna želja za sprečavanje politički prenapuhanih i selektivnih optužnica ne preraste u dojam da se RH zalaže za nekažnjavanje ratnih zločina.
Krasnec, ti zlocini u posavini su tlapnja prema zlocinu u Skabrnji 91. koju hrvati ne potezu za rep i po svemu sudeci ce to prekriti snjegovi i sas. Jedan srbin vrijedi sto hrvata, siptara, muslimana ili makedonaca.