Kolumna

Kekinova himna apatridima stigla je u zadnji tren. ‘Državotvorci’ su već odavno prešli sve granice

Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Kekinova himna apatridima stigla je u zadnji tren. ‘Državotvorci’ su već odavno prešli sve granice
04.11.2018.
u 17:34
U državi koja je nastala u inat nekome i zbog toga se ne može afirmirati u snazi samosvijesti posve je logično postati apatrid
Pogledaj originalni članak

Možda to i neće biti hit pjesma, ali je svakako velika stvar. “Atlantida” Mile Kekina pojavila se u zadnji tren, i to ne u svijetu kojem prijeti nestajanje, nego u najegzaktnijem trenutku svijeta koji nam se gubi pred očima, pritisnut velikim košmarom ordinarne zloće i primitivizma. Zato je Kekin ovu himnu apatrida napravio “na knap” jer su državotvorci ionako prešli sve granice.

Kekin je napisao rimu i glazbu za internacionalu pametnih, jedinu potrebnu međunarodnu alijansu koja odgovornost za budućnost mora uzeti u svoje ruke, mora pokazati da ona nije alternativa svijetu, nego njegov jedini obraz, a da je galopirajuća glupost alternativa predvidljivo katastrofalnog ishoda, moguća isključivo ako se pamet preplašeno povuče. Sve je jasno i zbog toga je još tragičnije. Mile Kekin proteklih mjeseci nekoliko je puta postupio, usudio bih se reći, ljudski.

Najprije je odbio biti izmanipuliran pozivom karlovačke provincijske oligarhije što je svoju skučenost pretvorila u međunarodni incident, a hrvatstvo svela na golo kurvanje i sramotu lansiranu u budućnost. Kekin je odbio biti prihvatljiva rezerva Bajagi, od toga nije radio pompu, ali je nekoliko mjeseci nakon toga odgovorio logično; napravio je pjesmu. Atlantidu je, naravno, otpjevao zajedno s Bajagom i u svemu tome nema ničeg herojskog, nema nikakve zadnje namjere, nema provokacije i iritacije, nego jednostavne ljudskosti u ruci pruženoj bratu po gitari, nasuprot svim zabranama koje se rađaju u glavama probisvijeta i licemjera.

U državi koja je nastala u inat nekome i koja se ne može otrgnuti od tog prakoncepta da bi se afirmirala u snazi svoje samosvijesti, u državi gdje se temeljni paradoks formira u nedosljednosti da je baš oni najgrlatiji državotvorci uporno definiraju kao integralni dio globalnih sranja, u državi u kojoj se sama država okupi na promociji “knjige smijeha i zaborava” hrvatskog kapitalizma da bi, umjesto skrušene molbe za oprost, bahato ismijavala većinu građana, u toj državi jedino logično što čovjek može postati jest apatrid. Ne pripadati nečemu tako nakaznom, ne dopustiti da postaneš dio kolektivnog prostakluka, gnjecave mase bez lica i bez imena, jedino je časno što častan čovjek može napraviti. No to ne znači da se Kekin ograđuje ili da bježi.

Upravo suprotno, on uporno ostaje i isto tako ponavlja da nismo ovdje svi isti, da ne mislimo svi kako se u gaženju i gašenju pojedinca stvara unisona sreća kolektiva. Kao da se to već nekoliko puta nije pokušalo i kao da to već isto toliko puta nije dalo katastrofalne rezultate. Sloboda društva ne manifestira se u samovolji njegove većine, nego u odvažnosti njegovog pojedinca. Granice slobode pomiču se unutar kolektiva, ali talentom, dijalogom, otvorenošću, nikako nasiljem, nikako zabranama, nikako nacionalnim, vjerskim, političkim, spolnim ekskluzivitetom.

Može li sloboda biti hrvatska, a da istovremeno nije opća i može li postati općom, a da bude samo hrvatskom? Užasan je strah od slobode, od nepostojanja granica, definicija, ladica podijeljenosti u koje nas se gura. Užasan je strah od odgovornosti za svoje postupanje pa se to nakazno lice malignosti i malicioznosti skriva iza kolektivne maske. Je li Bajagu u Karlovcu zabranio cijeli grad ili određene shizofrene skupine i besprizorne vlasti imenom i prezimenom?

Odgovornost je nepodjeljiva, ali se sramota kroz manipulaciju može učiniti općom. Kekinova pjesma zato skida odgovornost s onih koji nisu sudjelovali u svinjariji upravo kroz svoju apatridnost, kroz neuvijen poziv onima što šute da to više ne čine jer, ako progovore, neće napasti svetinje, kad ih u ovom vremenu više i nema, nego će sačuvati obraz vremenu koje nastanjuju.

Ako vas domovina tjera da u njeno ime budete zli, onda to nije vaša domovina, tu se ne vijori vaša zastava, tu ne odjekuje vaša himna i tu nema vaše moralne obaveze prema njoj. “Gdje ološ nosi značke i sve je naopačke, a svetinje su laži” mogu biti stihovi, ali može biti i naš nacionalni GPS. Pa onda “ova je za nas apatride, bez zastave i himne, jedan smo drugom odraz, jedan drugom krilo i krunski dokaz da nas je stvarno bilo”, da nismo nestali kada se to od nas bezuvjetno zatražilo da u ime nacije prestanemo biti ljudi.

Svijet se izvrsno uneredio, a u Kekinovim stihovima bjelodano je što bi svijet mogao biti. Čak i za one koji se osjećaju da su tu “kao po kazni”, možda baš posebno za njih, da ga počnu sređivati prema svojim snovima, da ne ustuknu svaki put kada im se spočitne nepravovjernost, da ne odlaze u očaj zato što se fabricira očajna situacija. Mi stvarno postojimo, mi jesmo i mi želimo trajati.

Može li nam i to netko zabraniti? Mogu li zabraniti da slušamo vlastite savjesti, gledamo svojim očima sve oko sebe, čitamo svoje misli i pišemo živote onako kako mislimo da nikome drugome zbog toga neće biti nanesene nepravde i boli? Je li to već nekome palo na pamet da nam oduzme ili se to podrazumijeva? Pristajemo li dobrovoljno dizati ruke na predaju samo da bismo produljili iluziju netaknutosti u nemiješanju? I zato Kekinova pjesma možda i nije neki hit, ali je sasvim sigurno velika, velika stvar... 

>> Pogledajte koji poznati Hrvati javno svjedoče vjeru

POPULARNA INFLUENCERICA

Ella Dvornik o bivšem suprugu: 'Svoj razvod ne doživljavam kao loš san, sigurna sam da ćemo biti prijatelji i svemu se smijati'

- Razvod još traje, ali ne doživljavam ga kao loš san. To je samo jedna faza u životu iz koje učim i idem dalje. Ne smatram to ni greškom. Da moram sve ponoviti, ponovila bih, to su sve bile lekcije i blagoslovi. I mi smo danas ljudi koji jesmo zbog toga. Zahvalna sam na cijelom iskustvu, imamo dvije divne kćerkice i puno lijepih uspomena, a sigurna sam da ćemo u budućnosti biti odlični prijatelji i da ćemo se smijati svemu što se dogodilo - priznala je Ella Dvornik u razgovoru za Večernji list.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 106

DR
drugPlenky
17:40 04.11.2018.

Jel Mile još džaba parkira na Tuškancu?

Avatar Vukomerec
Vukomerec
17:42 04.11.2018.

Kekine, uživaj u Irskoj, azilu za apatride.

Avatar southman
southman
17:42 04.11.2018.

Smiješni jugos !