Ako ova beskonačna politička borba za moć u čijem se vrtlogu nalazimo ičemu svjedoči, onda je istina da je politički centar u Hrvatskoj mitska figura. Nešto kao kentaur u staroj Grčkoj, pola čovjek, pola konj. Jedan moj prijatelj, sklon izrugivanju hajdegerijanskim divljim etimologijama, zna reći da naša riječ za “centar” potječe od “centaur”, a da smo “u” izgubili u prošlim stoljećima, možda još pri doseljavanju na Balkan s hiperborejskog sjevera.
Od centaura do kentaura jedan je korak. Grci su imali kentaure, Hrvati imaju političke centaure. Kentauri su nasilnici, ženokradice i pijanice, pravi barbari, spremni da u svakom trenutku naruše civilizirani mir dobro skrojenih duša. Grčki mudraci stoga su znali da ne postoji centar kozmosa, lijepo zaokružena mirujuća sfera, već da je sam kozmos zbir kentaurskih periferija, polje beskrajnih borbi kaotično izmiješanih udova. Naš politički život potpuno je nalik tom kentaurskom krzmanju – on je uvijek bitka za centar, predstava u kojoj ljudi uvjereni da su sam pupak svijeta navlače kostime divljih životinja – ili obrnuto, svejedno – i upuštaju se u svoj divlji pohod.
Pola čovjek, pola konj, politički se Hrvat kreće svojom kentaurskom periferijom uvjeren da je riječ o osvajanju centra. Kada bi se god kretao prema centru u Hrvatskoj, čovjek bi u političkom smislu nehotice ispadao konj. Zato ovdje riječi poput “pomirba”, “konsenzus” ili “dogovor” uvijek imaju okus kakvog krvoprolića, konačnog obračuna, prizvuk nekog malog barbarstva. Mi smo živi dokaz istinitosti riječi Carla Schmitta da su svi politički pojmovi polemički, da je tu uvijek riječ o krvnom neprijateljstvu i obračunu na život i smrt.
Ako bismo htjeli dati ikakav smisao našem političkom kaosu, dakle, najprimjerenije bi bilo to opisati kao kentaursku bitku za politički centar. Naši centauri, kad krenu prema centru, pokazuju svoju pravu kentaursku prirodu.
Tada kaos izvrće svoju utrobu, odakle nam se kezi njegov nepregledni i neukrotivi beskraj. Tu, u centru, mi gubimo stabilnost, ispadamo iz ležišta, i sve postaje jedna pijana, raspojasana povorka besmisla. Na centru konačno popušta pritisak frustracija s periferije i one eksplodiraju. Na periferiji smo ipak najsigurniji, tamo smo dobro centrirani.
Zadnje uprizorenje kentaurskog miješanja udova u pokušaju osvajanja političkog centra imali smo prilike vidjeti na nedavnim prosvjedima podrške kurikularnoj reformi, koje je ministar obrazovanja Šustar zgodno nazvao “feštom”. Inicijatori ove fešte inzistirali su na njenom nadstranačkom karakteru.
Njeni ciljevi nisu baš svima bili jasni, tako da je svatko po potrebi tu mogao projicirati svoj vlastiti cilj, ili bar frustracije. Nikada ne treba podcijeniti entuzijazam Hrvata da prosvjeduju bez cilja. Najveselija je bila ljevica, koja je pohrlila na trgove kako bi uzvratila udarac desnici zbog narcističke uvrede koju je pretrpjela na ranije održanom Hodu za život. No, to je tek prvi sloj, razina aktera, koji ne moraju biti svjesni smisla svoga djelovanja pa ni njegove političke upotrebe. To je onaj konjski dio političkog centra, takoreći njegova zaprežna snaga.
Pravo kentaursko miješanje udova, ipak, nastaje bitkom za političko autorstvo prosvjeda. Lider ljevice Zoran Milanović prvi je izišao s pripisivanjem autorstva prosvjeda sebi – u namjeri da politički kompromitira i opstruira sam prosvjed. Jasan znak da on ne stoji iza toga. Puno je uvjerljivija bila predsjednica Grabar-Kitarović svojim pismom podrške autorima kurikularne reforme, ne samo iz razloga narcističke povrijeđenosti.
Ona želi biti predvodnikom takozvanog okretanja desnice centru, tim više što je desnica, u međuvremenu, dok je ona bila u Iranu, u premijerovoj supruzi našla svoju novu divu. Bio je to, dakle, politički obračun na desnici, koji je svojom maštovitošću premašio bilo koji “obračun na ljevici”. Svi znamo da HDZ već jako dugo gleda kako će se približiti centru, ali je malo tko pomislio da će to učiniti tako što će progresivnu ljevicu privezati za svoja kola.
Ipak, bilo je dovoljno podići Željku Markić i dati joj prostora da organizira prosvjed protiv pobačaja pa da cijela progresivna javnost ustane na zadnji, onaj konjski par nogu, spremna da je se zajaši, pa makar to bila i neka HDZ-ovska glava. Slika na kojoj su zagrljeni Milijan Brkić i Boris Jokić mogla bi se naći ugravirana na nekoj našoj amfori, kao zgodna popudbina budućim arheolozima kada budu izučavali naš oblik bitka i pokušali razumjeti naše centaursko političko uređenje.