Kad smo ga posljednji puta vidjeli, tata je plakao. Pričao nam je o mami, da je bila dobra, kroz suze je govorio kako smo nekada bili sretni - govorio je, pognute glave, sin Vlastimira Kihalića. Prije nekoliko mjeseci pisao je ocu u zatvor da ga voli. “Znam da bi neka druga djeca mrzila oca koji mu je ubio majku, ali ja tebe tata volim. Jer znam da to nisi učinio ti, već nešto je ušlo tebe.”
Tihi jecaj
Kihalićeva kći, dvije godine mlađa sestra od brata, od jeseni srednjoškolka, cijelo se vrijeme trudila biti zakupljena nekim poslom i ne razgovarati odveć s ostalima u sobi kojom je odjekivao tihi jacaj.
- Bojim se, bojim za nju. Ona je jako voljela tatu... - povjerila nam se Marija Kihalić, Vlastimirova majka. Bilo je to 24 sata prije no što je trostruki ubojica, koji se u nedjelju o remen objesio u svojoj ćeliji u Lepoglavi, trebao biti pokopan na starom katoličkom groblju u Glini.
Pjesme u ćeliji
I dok je obitelj ponavljala kako su kod Vlastimira Kihalića zakazale institucije, jer mu je umjesto psihijatrijskog liječenja “pružena” kaznionica, u Lepoglavi je trajao inspekcijski nadzor, da se utvrdi je li uistinu bilo propusta kod Kihalićeva tretmana.
U ovu je kaznionicu dopremljen 8. svibnja, iz Zatvorske bolnice. Lijekove koje je uzimao za liječenja, nastavio je piti i u Lepoglavi. Navodno nije riječ o “jakim” antidepresivima, već o dvije-tri vrste blažih lijekova. Ubrzo nakon dolaska u kaznionicu Kihalić se želio prihvatiti nekog posla. Dobio je mjesto u pakirnici namještaja.
No, posljednjih dana, valjda otkako mu je obitelj donijela remen koji je tražio, Kihalić je otišao na bolovanje. Žalio se da se ne osjeća dobro i da mu treba odmora. U svojoj ćeliji držao je pjesme što ih je napisao prije dolaska u Lepoglavu.
U pismu naslovljenom na oca, koje je na adresu u Prekopi stilglo prošlog četvrtka, čestitao je svom tati 76. rođendan, u nekoliko redaka opisao kako se grozno osjeća i pozdravio svoju dječicu. Tiskanim slovima u nastavku je dopisao pjesmu posvećenu supruzi Željki koja je 21. ožujka 2005. bila njegova prva žrtva. Nazvao ju je “Mojoj voljenoj”. Tu joj poručuje da “prikuplja snage i volje za dan kad ću ti doći.”
Priznaje i žali
Na drugoj strani pisma pjesma je koju je nazvao “Sucima Vrhovnog suda”. Ovdje se žali što ga nitko nije htio saslušati, priznaje i žali za ubojstvom triju žena, i tvrdi da istina nije izišla na vidjelo. Isto cijelo vrijeme poručuje i njegova obitelj, ne opravdavajući ga ni sekunde za zločin koji je napravio.