Kimavci Hrvati: U pola godine nijednom nismo glasovali protiv

U šest mjeseci, koliko je Hrvatska članica Europske unije, nijednom nije u Vijeću EU pri donošenju zakona i usklađivanju zajedničkih politika Unije glasovala protiv ili bila suzdržana. Statistika kaže da je u 90 glasovanja ministar koji je sudjelovao na sastanku Vijeća glasao za prijedlog Bruxellesa. Za razliku od Hrvatske, u tom su se periodu prijedlozima Vijeća najviše puta – očekivano – suprotstavljali ministri iz Velike Britanije, ali i Njemačke.

Povlađivače zovu “yes man”

Hrvatska je za svog staža u EU na donesenu odluku dodala samo tri formalne izjave kako se nazivaju zabilješke kojima se neka država ograđuje ili stavlja svoju zamjerku na odluku iako je prihvaća, a i one su tehničke prirode poput pogrešnog prijevoda na hrvatski jezik, no ne zadiru u meritum odluke.

Potpuna usklađenost hrvatskih stavova sa svim politikama EU i prihvaćanje svih prijedloga bez ograda, što se iščitava iz izvještaja organizacije VoteWach koja vodi bilješke o rezultatima glasovanja u objavljenim dokumentima Unije, simptomatična je i zabrinjava na više razina. Vijeće EU (također znano i kao Vijeće ministara ili Consilium ili samo Vijeće, a ne treba ga miješati s Vijećem Europe, nap. a.) glavni je donositelj odluka u EU, a riječ je o instituciji u kojoj su zastupljene vlade država članica. U njemu se sastaju nacionalni ministri i drugi dužnosnici, što ovisi o domeni o kojoj se raspravlja na Vijeću (od poljoprivrede, prometa, zapošljavanja i socijalnih prava, ekonomskih i monetarnih poslova...), kako bi donijeli zakone i uskladili politike.

Englezi u svojem političkom žargonu političare koji redom glasuju za, bez obzira na što se odnosio prijedlog, koji se ne suprotstavljaju i ne iznose svoje stavove, pomalo derogativno zovu “yes man”, svojevrsni kimavac ili povlađivač. Koristeći istu terminologiju, samo na razini države, Hrvatska je bez pogovora kimnula glavom na sve prijedloge u Vijeću. Od 90 slučajeva i 90 donesenih odluka samo je u tri izrazila svoje izdvojeno mišljenje u obliku formalne izjave. U dostupnim dokumentima (odluke Vijeća objavljuju se naknadno, s vremenskim odmakom, ali i sa šturim podacima) nalaze se dvije. Prva se tiče odluke o prikupljanju statističkih demografskih podataka i glasi: “Hrvatska je već iskazala da podržava prijedlog za regulaciju o demografskoj statistici. No Hrvatska želi istaknuti kako neće moći potpuno ispuniti obvezu iz članka 3. Podaci o živorođenima na temelju države rođenja majke te smrti po državi rođenja nisu skupljani u 2013. tako da ih nećemo moći isporučiti. Hrvatska će ove dvije varijable dodati u statistička istraživanja pa će ti podaci biti dostupni od 2014”. Potpuno istu zabilješku stavila je i Rumunjska. Pojednostavljeno, Hrvatska nema tražene podatke i zato ne može ispuniti obvezu. No za razliku od njih, talijanska zabilješka nije puka formalnost. Ona otkriva da se ne slažu jer se kategorije u demografskim istraživanjima razlikuju od onih u Italiji te stoga te podatke neće dostaviti”.

Druga hrvatska zabilješka još je benignija – odluka je pogrešno prevedena na hrvatski. Na temu carinske regulative Hrvatska piše da “Hrvatska podržava odluku, ali stavlja zabilješku da se hrvatska verzija teksta se ne podudara sa standardnom carinskom terminologijom pa stoga stavlja lingvističku zabilješku. Kako bi se izbjegla kriva primjena europske legislature u Hrvatskoj, Hrvatska zahtijeva da Vijeće počne proceduru ispravka hrvatskog teksta”.

No znači li to da Hrvatska zaista nikada nema svoj stav te da bezrezervno podržava sve prijedloge? Odgovor je – ne zna se. A to pak otvara pitanje transparentnosti rada Vijeća i postupak donošenja odluka. Prema Lisabonskom ugovoru Vijeće donosi odluke običnom većinom, “kvalificiranom većinom“ ili jednoglasno, ovisno o temi o kojoj se odlučuje. Vijeće mora donijeti jednoglasnu odluku o pitanjima poput poreza, izmjena i dopuna Ugovora, pokretanja nove zajedničke politike ili dopuštanja novoj zemlji da pristupi Uniji. U većini drugih slučajeva primjenjuje se kvalificirana većina. To znači da se neka odluka Vijeća usvaja ako je podupre određen minimalan broj glasova. Broj glasova dodijeljenih svakoj državi EU ugrubo odražava broj njezinih stanovnika. Nasuprot kvalificiranoj većini stoji manjina, no statistike o manjinskim stajalištima država članica otvaraju mjesta sumnji. Podaci od 2009. do sredine 2011. kažu da je više od 65 posto odluka doneseno jednoglasno, a prijedlozi su prošli u nevjerojatnih 98 posto slučajeva. Od 17. srpnja 2009. do 11. ožujka 2013. u 535 glasovanja u Vijeću EU manjinsku poziciju najviše su puta držale Velika Britanija (24 glasa protiv, 32 suzdržana, 41 izjava), Njemačka (17 glasova protiv, 18 suzdržanih, 43 službene izjave) te Austrija (16 protiv, 14 suzdržanih, 36 izjava). Na drugom je kraju spektra Francuska koja nije imala ni jedan jedini glas protiv niti je bila suzdržana. Unijela je samo 23 izjave. Za usporedbu, Slovenija je jednom glasovala protiv, sedam je puta bila suzdržana te unijela 21 izjavu, a Mađarska je pak tri puta bila protiv i šest puta suzdržana.

Otkud toliko jedinstvo u zajednici 28 država, koje očito imaju i partikularne interese?

Članice imaju nepisano pravilo o solidarnosti po kojem većina pokušava uzeti u obzir manjinsko stajalište tako da konačan tekst odluke bude manje-više prihvatljiv svima. Međutim, kako točno teku razgovori i pregovori, ne zna se. Ne zna se ni koliko je puta i u kojim slučajevima Hrvatska ili bilo koja druga država popustila ili pak dobila neko svoje traženje. Dokumenti, odnosno stajališta za sastanak svakog Vijeća prolaze sjednice Vlade, ali su označeni kao tajni i ne objavljuju se. Sastanci su također iza zatvorenih vrata, izvještaji se objavljuju naknadno i vrlo su šturi. Javnost sudjeluje samo preko izabranih političara. Takvo netransparentno donošenje odluka kritizira se već dugo. Iskusniji diplomati iz Bruxellesa otkrivaju pak da iza svakog glasovanja “postoji golema tajna priča”.

Južnjaci i novajlije češće ‘za’

– Države ne žele glasovati protiv jer smatraju da time daju dojam vlastitoj javnosti da su izgubile zato što će prijedlog ionako biti prihvaćen – kažu u VoteWatchu. – Umjesto da glasaju protiv, države članice stavljaju službene izjave kao znak da su rezervirane prema odluci Vijeća. Većina toga može se tumačiti kao podilaženje domaćoj javnosti.

No kako se članice drže jedinstveno, tako i zastupnici u Europarlamentu, tijelu koje suodlučuje u EU, slijede političku liniju grupacije kojoj pripadaju, ali i politike nacionalne stranke. Kod hrvatskih zastupnika, prema posljednjim podacima VoteWatcha, lojalnost grupi i stranci nije manja od 97 posto (u toliko posto glasovanja slijedili su političke kolege). Najlojalniji su svojoj političkoj grupaciji Sandra Petrović Jakovina (socijaldemokrati) sa 99,77 posto te Andrej Plenković (pučani) sa 99,37 posto, koji je i najlojalniji svojoj nacionalnoj stranci (HDZ) sa 99,97 posto glasova te Davor Stier sa 99,28 posto.

Iako je u Europskom parlamentu samo šest mjeseci, Ruža Tomašić već je na desetom mjestu popisa zastupnika koji su u najviše slučajeva glasovali protiv. Za razliku od Ruže Tomašić, Talijani Francesca Barraccio i Franco Bonanini ni na jednom jedinom glasovanju u četiri godine mandata nisu bili protiv.

VoteWach napominje da u Europskom parlamentu “za” glasuju ponajviše zastupnici iz južnijih dijelova Europe poput Talijana, Španjolaca i Grka, ali i Bugara i Rumunja, dok su “protiv” najčešće zastupnici iz Velike Britanije i Nizozemske. Iz političke perspektive “ne” najčešće biraju neovisni zastupnici. No možda je najznakovitija sljedeća kategorija: noviji zastupnici u većini slučajeva glasaju “za”. Kako im mandat odmiče, prelaze u “ne” tabor.