Kina je samo simptom problema koji svoj korijen ima na Zapadu

Prošlog je tjedna svijet obišla vijest kako su Kinezi u kolovozu testirali supersoničnu raketu koja može nositi nuklearnu bojevu glavu. Projektil koji su ispalili obišao je orbitu ispod dosega radara i s priličnom preciznošću pogodio metu. To je, navodno, iznenadilo vojne i obavještajne strukture na Zapadu. “Nemamo pojma kako su ovo uradili”, komentirao je jedan izvor za “Financial Times”, koji je prvi i objavio vijest.

To bi trebalo značiti kako je Kina ostvarila značajan proboj na polju razvoja vojne tehnologije, pa čak i prestigla Ameriku i njene zapadne saveznike. Stoga medijske stupce sve više pune analize u kojima se sasvim ozbiljno raspravlja o “kineskoj vojnoj prijetnji”, a trenutak u kojem se nalazimo opisuje kao “početak utrke u naoružanju”. Apstraktna fraza o “novom hladnom ratu” bliješti s naslovnica kao neupitna istina. Iako ne treba podcijeniti moć medijske propagande, teško je ne primijetiti kako se ovdje radi o nategnutom pretjerivanju. Jasno je kako kineska raketa ne znači nikakav novi prodor u osvajanju vojne tehnologije. Ruski sateliti oblijeću orbitu od sredine pedesetih, a tehnologija supersoničnih raketa je osvojena prije pedesetak godina, bez ikakve vojne koristi, osim što su služile kao skupe igračke za dokone generale. Kina je oduvijek bila kontinentalna sila, bez ikakve sposobnosti da se razvije u pomorsku silu. Za vladanje morima, prije svega, potrebni su saveznici i njihove luke, kojih Kina nema. Saveznika nema ni u bliskom okruženju, ako ne računamo Pakistan i, eventualno, talibane. A bez saveznika i mora, vojna moć se svodi na status regionalne sile, koja nikad neće postati globalna supersila. Također je zanimljivo kako se u tim analizama kineske vojne prijetnje ne uzimaju u obzir neki drugi alati, koji Zapadu stoje na raspolaganju, već se odmah ide na medijsko stvaranje okvira mogućeg direktnog vojnog sukoba. Zapadu na raspolaganju stoje ekonomski pritisci kojima može držati na uzdi Kinu, bez aktiviranja ikakvih vojnih resursa.

Bez ekonomske razmjene sa Zapadom Kina je osuđena na propast. Amerika, uz to, kontrolira sam krvotok svjetske ekonomije, tiskanje dolara kao globalne valute. Svaki bogatiji aparatčik kineske komunističke partije svoj novac drži pohranjen u nekoj zapadnoj banci. To Kinu čini strašno izloženom i osjetljivom na moguće pritiske sa Zapada, bez ikakve prijetnje silom. I na sam nagovještaj financijske i ekonomske blokade, “kineski zmaj” bi se ubrzo pretvorio u tigra od papira.

U pravo je to onaj “slon u sobi” za kojeg se u aktualnoj raspravi svi prave da ne primjećuju dok zabrinuto raspredaju o “kineskoj prijetnji” . Umjesto toga imamo apsurd da se govori o tome kako je Zapad na rubu rata s Kinom, dok istovremeno ostaje nedirnuta ogromna ekonomska suradnja. Zamislite Churchillov govor u Fultonu u kojem zagovara ekonomsku suradnju s SSSR-om. Upravo je to onaj raskorak koji čitavu ovu priču oko navodnog “zatezanja s Kinom” povodom Tajvana čini nategnutom i neuvjerljivom. Ne možete govoriti kako ste na rubu rata s nekom zemljom dok dolari neometano teku u oba smjera, a čitave industrije predajete neprijatelju u ruke. Spominjanje “kineskog čuda” od supersoničnih raketa teško da ima neku drugu svrhu nego da budu zamjena za talibane nakon fijaska u Afganistanu. Stvarna “kineska prijetnja” Zapadu ne dolazi od Kine, već od globalističkih elita koje svoj interes ostvaruju u razvijanju poslova s Kinom, a na štetu interesa većine ljudi na Zapadu. Prijetnja dolazi od korumpiranih zapadnih znanstvenika koji se za kineski juan u njihovim vojnim laboratorijima igraju Batmana. Prijetnja su zapadne tehnološke kompanije koje sele poslove u Kinu, na zadovoljstvo kineskih komunista.

Kina je samo simptom problema koji svoj korijen ima na Zapadu. A taj korijen je jako dubok. Isti ljudi koji su desetljećima pričali kako je islam glavni neprijatelj Zapada, da bi onda na Zapad preselili milijune ljudi s Bliskog istoka, sada govore kako je Zapadu prijeti Kina, dok istovremeno vrte poslove s njihovom komunističkom nomenklaturom. Ne treba biti neki naročito prosvijećeni cinik da bi se iz svega zaključilo kako prisustvujemo još jednoj predstavi za naivne. A takvih na svijetu nikad nije falilo.