Kina raste, ali Zapad je ipak još najbolji

Let od Amsterdama do Pekinga traje oko deset sati. Putnik namjernik poprilično se umori iako cijelo vrijeme samo sjedi, jede, pije, sluša glazbu i gleda filmove. Ako mu i to postane naporno, može malo zadrijemati. Nisu, međutim, svi bili umorni u avionu kineske aviokompanije s kojom sam doputovao u Peking. Stjuardese, koje su tih deset sati služile i doslovno trčale oko svakog umornog putnika, bile su nakon napornog noćnog rada jednako svježe, nasmijane i orne za posao. Zaista su uživale u svom poslu.

Takav prizor marljivosti, predanosti i životnog optimizma, kojeg u Hrvatskoj nema već tako dugo, neminovno navodi na razmišljanje o tome može li se "dekadentni" Zapad suprotstaviti rastućoj azijskoj velesili. Tko će pobijediti u natjecanju za globalnu prevlast u svijetu. Gdje je tu Hrvatska? Ima li ona što ponuditi u globalnoj igri prijestolja?

Ne mora se nužno doći u Kinu da bismo se uvjerili kako je ova zemlja, koja je do prije 40-ak godina doslovno gladovala, razvila jedno od najdinamičnijih gospodarstava na svijetu. To je poznato svakom kupcu nakon izlaska iz bilo kojeg dućana u svijetu. Kina je postala svjetska tvornica zbog marljivosti svojih ljudi, ali još više zbog niske cijene rada. Zemlja koja po nekim procjenama već sada ima 1,4 milijarde stanovnika nepresušan je bazen jeftine, ambiciozne i vrlo radišne radne snage. Koliko god uvjeti u kineskim tvornicama bili nehumani i plaće mizerne, radnici prve generacije, koji su došli iz zabite kineske unutrašnjosti, zapravo su jako zadovoljni. Na selu su radili možda čak i više nego što sada rade u tvornicama, ali su zarađivali puno manje nego što sada zarađuju u tvornicama.

Iz ovog pesimističnog uvoda moglo bi se zaključiti da prognoziram, pa na neki način i zazivam "propast Zapada". Situacija ipak nije tako dramatična za zapadnjake. Ne samo da Zapad neće propasti nego će još dugo ostati vodeća civilizacija na svijetu. Kina u posljednjih 40-ak godina doživljava veliki uspon dijelom i zato što je počela s vrlo niske razine gospodarskog razvoja. Donedavno im je bila nedostižna zdjelica riže, a "uspješna srednja klasa" vozila je bicikl. Druga generacija kineskih radnika sigurno neće biti ovako radišna i nezahtjevna kakvi su danas njihovi roditelji koji su u stanju raditi 24 sata samo da bi svojoj djeci osigurali bijeg od gladi i siromaštva.

Oni se na neki način mogu usporediti s prvom generacijom useljenika u zemlje Europske unije. Ti su europski useljenici bili prezadovoljni što su uopće došli u Europu. Nisu imali specijalne zahtjeve, a pogotovo su bježali od politike. Europska unija suočila se s problemom kada je stasala druga generacija useljenika koja je počela tražiti svoju emancipaciju jer se više ne zadovoljava visokokaloričnim ručkom i krovom koji ne prokišnjava. Veći apetit će, sasvim je sigurno, pokazati i djeca kineskih radnika koji su najzaslužniji za ovo gospodarsko čudo. Razumno je očekivati da će sve samopouzdanija bogataška elita tražiti svoj dio političkog kolača, a uz pomoć vojske još uvijek sve čvrsto drži pod kontrolom.

Da Zapad ne stoji tako loše, uvjerio sam se u istom onom avionu kojim sam stigao u Peking. Kompanija i posada su kineske, ali je Airbus, to čudo tehnike, proizveo europski genij. Kada dođete na pekinške ulice, kojima su donedavno prolazili zabrinuti biciklisti u plavim jaknama, odmah se uočava da su zapadni proizvodi na velikoj cijeni. Ovdje je stvar najvećeg prestiža imati luksuzni njemački automobil, a sina jedinca poslati na elitno američko sveučilište.