Kineski, japanski i urdu umjesto njemačkog i francuskog

Mic po mic i ,evo, globalizacije je pokucala i na vrata obrazovanja, posebno kada je riječ o učenju stranih jezika. Tako, na primjer, u Velikoj Britaniji ozbiljno razmišljaju o tome da djeca više ne uče francuski i njemački, nego kineski ili koji od egzotičnih jezika, primjerice, urdu.
Dok je kineski izbio u prvi plan zbog gospodarske, ali i političke ekspanzije Kine, urdu je isplivao na površinu zbog interesa i utjecaja koji Velika Britanija želi imati na svoje bivše kolonije Indiju i Pakistan. Ali, i, što  nije zanemarivo, zbog relativno velikog broja britanskih državljana koji su podrijetlom iz tih zemalja. Dakako, u svemu tome može se vidjeti i britanska želja da učenjem stranih jezika što bolje upoznaju druge kulture, a onda i lakše rješavaju probleme.

Hrvatska još spava
Dok se velike zemlje pripremaju i prilagođavaju velikim svjetskim promjenama, Hrvatska je, barem kada je riječ o izboru stranih jezika, još uspavana. Engleski je jezik bez konkurencije, na prvom mjestu, a tako će vjerojatno ostati još dugo.
Njemački i talijanski su zbog blizine i velikog gospodarskog utjecaja matičnih im zemalja vrlo prisutni, ali je žalosno da je snažan rast Kine te buđenje Indije ostalo potpuno nezapaženo. Japanski kod nas govore tek nepopravljivi zaljubljenici u Japan, poput pisca haiku poezije Vladimira Devidea te saborskog zastupnika Tončija Tadića, ljubitelja aikido borilačke vještine.
No, i ovdje ima iznimaka. Četvero zagrebačkih tinejdžera –_Tino, Bruna, Franjo i Nastasja Chiara – odlučili su stvari uzeti u svoje ruke te se suprotstaviti žestokoj svjetskoj konkurenciji čistim znanjem. Usto, što govore gotovo sve bitne europske jezike, ti mladi i ambiciozni srednjoškolci uhvatili su se u koštac s teškim i kompliciranim kineskim jezikom.
Uvjereni su da će kineski gospodarski rast povećati interes za najnapučeniju zemlju te gotovo sigurni da se pravi posao s Kinezima neće moći sklopiti bez dobra poznavanja kineskog jezika i običaja.

Kineski za biznismene
– Izabrao sam kineski jezik jer se želim baviti gospodarstvom, a smatram da će mi kineski jezik u tome znatno koristiti. Riječ je o milijardu i 300 milijuna stanovnika, a kinesko je gospodarstvo u stalnom porastu – objašnjava 16-godišnji Franjo Nakić, učenik drugog razreda elitne zagrebačke privatne gimnazije, zašto je izabrao kineski jezik.
No, Franjo je i dalje velik ljubitelj engleskog jezika, koji govori izvanredno, što potvrđuju i brojne nagrade i priznanja.
Njegova kolegica Bruna Čačić (17) kineski je pak izabrala više iz znatiželje, kao nešto što je posve drukčije i novo, pa to onda i predstavlja velik izazov. Kaže da joj je kineski zanimljiv zato što se stalno mora nadograđivati te što je kod njega sve povezano.

Tinejdžeri najhrabriji
– Malo je teže, ali puno zanimljivije nego što sam očekivala – opisuje Bruna svoja iskustva s učenjem kineskog. Bila je u Kini te kaže da je to lijepa zemlja, ali još dosta siromašna i zagađena. Kineski je iz znatiželje počela učiti i Nastasja Chiara Fišter (18) kojoj, budući da želi studirati dizajn, vjerojatno neće previše koristiti u struci. Ali opet, kaže, nikad se ne zna kakve nas promjene čekaju u budućnosti. Možda jednog dana, kada je riječ o modi i dizajnu, Shanghai zamijeni Milano i Pariz.
– Kada sam bio u Kini, naručio sam sok od naranče, ali ga nisam odmah dobio. Naime, kada i znate neku riječ na kineskom, problem je s izgovorom jer se vrlo lako može pogriješiti te reći nešto drugo – opisuje Tino Sven Časl (18) svoja kineska iskustva i probleme s kojima se suočavaju svi oni koji odluče učiti taj najrasprostranjeniji, a u Hrvatskoj još uvijek egzotičan jezik. Tek se šezdesetak tinejdžera u Hrvatskoj ozbiljno susrelo s kineskim jezikom, što ovim mladim ljudima daje veliku prednost u odnosu na njihove vršnjake.

Akademik i poliglot Mislav Ježić ističe kako Hrvatska ima dobre jezikoslovce koji su upućeni kako treba podučavati jezike. Mali je problem, kaže, to što se suzio broj jezika koji se uče jer se u velikom broju roditelji i djeca odlučuju za engleski kao prvi jezik. Ističe kako će se Hrvati ulaskom u EU služiti europskim jezicima ne više kao turisti, nego kao građani, te stoga smatra da treba što prije uvesti obvezno učenje dvaju stranih jezika. Smatra da će engleski jezik i dalje biti glavni svjetski jezik, ali da će svi oni koji se žele probiti na kinesko ili sve atraktivnije indijsko tržište morati znati i tamošnje jezike.