Oj, Imotski, da te nije, ne bi bilo reakcije…“, pjevalo se nekada u Imotskoj krajini, kraju koji je, uz susjede iz zapadne Hercegovine, bio glavno leglo „reakcionarnih snaga“ i otpora komunističkom režimu, ali istodobno i podneblje koje je dalo neke od njegovih stupova, od španjolskih boraca do najviših funkcionara poput Stipe Šuvara.
Sjećam se vozača Imoćana koji su, naslonjeni na autobus koji nas je potkraj osamdesetih kao osnovce vodio u obilazak spomenika NOB-a, pušili i, gledajući betonske mastodonte, uzdisali: „Šteta cimente…“
O Imoćanima se može reći sve, ali nipošto to da su zatvoreni prema svijetu. Imaju nevjeste i zetove sa svih kontinenata, o pajdama da i ne govorimo, o čemu svjedoči friški slučaj.
Prošli tjedan naciju je obišla vijest: „Kinez u Imotskom pjevao ustaške pjesme pa priveden“. Istini za volju, nije Kinez, nego Kinezi, točnije dvojica zagrljenih uz dirigiranje imotskog kolege, i nisu pjevali ustaške, već navijačku pjesmu “Neopisivo”. Istina, na kraju točke su dvojica Kineza pozdravila okupljene sa “Za dom spremni”, uz čudnu kretnju koja je započela salutiranjem rukom na čelu, poput partizanskog pozdrava, a onda se desnica ispružila u rimski, uz opće oduševljenje gospode u imotskom kafiću.
Snimati Kineza u takvoj izvedbi šala je na razini one kada se fotografira beba s cigaretom ili dvogodišnjak kako naginje pivsku bocu. Ljude koji su potpuno izvan konteksta i ne razumiju o čemu se radi iskorištava se za interne štosove. Snimku su Imoćani kasnije dijelili na društvenim mrežama, a onda se, razumljivo, našla i dežurna “dektiva” da to prijavi. Službeno se nakon toga dogodilo sljedeće: “Policijski službenici Postaje granične policije Imotski dovršili su kriminalističko istraživanje nad 60-godišnjim državljaninom Republike Hrvatske i 43-godišnjim državljaninom Republike Kine, provedenim zbog sumnje u počinjenje prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, temeljem zaprimljene dojave 1. veljače 2019. da su putem društvenih mreža objavljeni videozapis i fotografije na kojoj osobe pjevaju pjesme i ističu simbole kojima se remeti javni red i mir, odmah su poduzeti policijski izvidi.“
Kinez i Imoćanin (drugi Kinez je, što bi rekao bivši predsjednik s ponešto iskustva sa sličnim repertoarom, valjda samo otvarao usta pa se ne spominje u istrazi) su na koncu uz optužni prijedlog dovedeni na Prekršajni sud.
U skladu s izrekom „u Rimu se ponašaj kao Rimljanin“ Kinez se možda samo prilagodio lokalnim običajima. Umjesto da ga se navodi kao krasan primjer integracije, njega se progoni, iako krivnja nije njegova. Nadamo se da se njegovi sunarodnjaci neće prilagoditi lokalnim običajima u svemu, jer prema sadašnjem stanju stvari, završit će Pelješki most pola godine prije nego naši pristupne ceste.
Koketiranja sa simbolima totalitarnih režima imamo posvuda, ali u Imotskom je u pravilu ono pomalo pomaknuto, nerijetko i komično.
Prije desetak godina jedan je dnevni list na naslovnici upozorio javnost da nogometaši drugoligaša iz Imotskog igraju u dresovima s ustaškim znakovljem, točnije s nečim što podsjeća na to. Nasred grudi bijelog dresa NK Imotski stajao je natpis gUj, kojim je dominiralo golemo, crno slovo U i u njemu hrvatski grb, s prvim bijelim poljem. Na pitanje novinara, klub se ogradio riječima da je to logo sponzora, tvrtke „gUj“ iz Slivna.
Onda su novinari kontaktirali s vlasnikom toga građevinskog poduzeća koji im je ljubazno objasnio da je ime njegove tvrtke sastavljeno od prvih slova njegova imena Gojko i sinova imena Jure, te velikog U jer je htio da skraćenica znači “Gojko Und Jure”.
Na dodatno pitanje zašto je grb s prvim bijelim kvadratom unutar slova U, Imoćanin je spremno odgovorio kako je po izvornoj ideji loga u veliko „U“ trebala doći dizalica kao simbol njihove građevinske djelatnosti, ali dizalica nije stala, pa su ubacili grb. Nakon zahtjeva HNS-a da s dresova uklone znak tvrtke iz Slivna, nogometaši Imotskog su na sljedeću utakmicu protiv Istre 1961 istrčali u dresovima na kojima je umjesto slova “U” bio bijeli upitnik.
Dres NK Imotski, marke Robe di Kappa iz sezone 2006./2007., među kolekcionarima je kasnije dobio mitski, ikonski status, i prodaje se u oglasnicima po visokoj cijeni. Ne treba naglašavati tko je pobjednik u toj semiotičkoj igri. Takva vrsta poigravanja simbolima pokazuje besmislenost zabrana, jer kako razlučiti označitelj i označeno? Kada je riječ o običnom slovu abecede, a kada o označitelju za ustaški pokret? Kad je dežurnim egzorcistima hrvatski grb s prvim bijelim poljem prihvatljiv, npr. na krovu crkve sv. Marka, a kad nije?
Je li isto kad „Za dom spremni“ uzvikne Joe Šimunić pred punim stadionom ili Kinez u imotskoj birtiji? Kinez očito ne zna dobro hrvatski jezik, niti razumije sadržaj, a pogotovo kontekst, onog što govori. Očito nije svjestan ni pragmatične funkcije takve komunikacije, tj. ne zna da njome može i nekog povrijediti, a ne samo zabaviti. U ovom slučaju očito je riječ o pukom mehaničkom reproduciranju nekoliko riječi hrvatskog jezika kako bi ugodio svom lokalnom prijatelju i zabavio njegovo društvo. Bi li, primjerice, papagaj koji govori „Za dom spremni“, kazneno odgovarao? Ili njegov vlasnik, ili pak onaj tko ga je naučio? Ili, što bi bilo da je Imoćanin, koji ne zna kineski, memorirao i rekao 為家準備好了(Wéi jiā zhŭnbèi hăole) – u Šangaju?
„Sze Yat Lung, ustaša iz Hong Konga“, dreči na jučerašnjoj naslovnici jednog dnevnog lista. Kakvo je vrijeme došlo, i ustaše uvozimo iz Kine.
Upravo u toj pomaknutosti konteksta leži komični potencijal. I onome tko ne podnosi turbofolk zanimljivo je vidjeti „kinesku Cecu“. Prije desetak godina velika zvijezda na banjalučkoj sceni bila je mlada Kineskinja Či Ksiao Jin, od milja zvana Čin Čin. Ona je s roditeljima došla u Banjaluku 2001., gdje su otvorili restoran i dućan, naučila jezik i navukla se na lokalnu muziku i počela pjevati narodnjake. Ne treba objašnjavati zašto je kineska pevaljka zabavnija od obične ili zašto se ne treba ljutiti na kineskog „ustašu“.
Za očekivati je da će siroti Sze Yat Lung kojeg sada razapinju po medijima u Imotskom ubuduće imati status kao Francesco Totti u Rimu, dakle, nema šanse da će mu dopustiti da igdje plati piće ili jelo, ne zato što bi imali ustaške sentimente, već iz inata i ljubavi prema komediji.
Samo par dana nakon izbijanja afere kineskog “ustašluka” u Imotskom, taj gradić posjetio je premijer Plenković koji je sudjelovao na obilježavanju 29 godina od utemeljenja HDZ-a Imotske krajine. Izrekao je tom prilikom tipičnu matanovsku gnomu:
„I da promislite dobro kad krenu kampanje i kad vam u Imotski dođu razni prodavati razne priče, pričati o državotvornosti, nacionalnom interesu, optuživati HDZ za veleizdaju i slične budalaštine. Onda im odgovorite vrlo jasno – da pričaju nešto što ne stoji.“
Vrijedi podsjetiti kako je lani gradski odbor HDZ-a Imotski javnim priopćenjem objavio jednoglasnu odluku u koordinaciji s općinskim odborima cijele Imotske krajine da se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije, u kojem stoji i ovo: „Uvođenje rodne ideologije je u suprotnosti sa stavom i svjetonazorom naše stranke i naših birača što je opisano u članku 2. stavka 1. statuta HDZ-a: “HDZ je narodna stranka koja okuplja sve slojeve hrvatskog naroda i drugih građana Hrvatske, čiji se program temelji na domoljublju, načelima demokracije i kršćanske civilizacije te drugim vrijednostima koje su u tradiciji hrvatskog naroda.”
Plenkizam u Imotskom ne prolazi. Umjesto „raznih s raznim pričama“ što nudi? Tri su mogućnosti: treba podržati „iste s istim pričama“ – no, iza njih se pojavio čovjek s transparentom “29. obljetnica uništavanja, omalovažavanja i iseljavanja“, i dao najbolji odgovor.
Ako prihvatimo varijantu „raznih koji pričaju iste priče“, Plenkovićevo glorificiranje EU, iz koje samo što nisu potekli med i mlijeko, podsjeća na legendarnu epizodu o kojoj je pisao Milan Ivkošić. Jedan partizanski moćnik iz Imotske krajine na kraju rata je na narodnom skupu obećao da će se cementirati sjeverna strana Biokova, a na vrhu planine posaditi orasi, čiji će se plodovi onda na jesen sami kotrljati u ruke sretnog naroda. Već smo šest godina u EU, oraha još ni na vidiku, a ako i dođu za desetak godina kako obećava Plenković, u Imotskoj krajini ih neće imati više tko skupljati.
Preostala varijanta „isti pričaju razne priče“ odnosi se na Plenkovićevu pratnju – mnogi od onih koji su bili s njim, dolazili su nekada s Karamarkom, Kosor ili Sanaderom, a sutra, ako vrijeme prevrne, ne bi čudilo da dođu propovijedati o suverenizmu i tradicionalnim vrijednostima držeći se za nečiji drugi skut.
No Imotski je još dobro prošao. Kako je krenulo u Zagrebu s odlikovanjem Budimira Lončara, da nije umro, još bi HDZ i partneri tjerali imotsku podružnicu da medalju da i Veljku Kadijeviću.
Nino standardno odličan.