Profesor Ivo Banac odgovorio je na pitanja o stavu Crkve prema holokaustu, izvješću studije koju je financirao i Yale o revizionizmu holokausta...
Kako komentirate govor kardinala Bozanića u povodu Dana sjećanja na žrtve holokausta?
Kardinalova uvodna riječ na molitveno-komemorativnom susretu ispred zagrebačke katedrale 24. siječnja važna je utoliko što je nedvosmisleno rekao da „mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi“. Naš problem upravo je u zadrškama. Lako je osuđivati nacizam i Auschwitz. Mnogo se teže raskajano odnositi prema ustaštvu i Jasenovcu, ne samo zato što su korišteni i koriste se kao argument protiv hrvatstva nego i zato što nama ljudima osude idu lakše od kajanja. Zato nam je svima, bez obzira na to jesmo li „djeca ili unuci počinitelja“, kako je to formulirao kardinal, „potrebno pročišćenje istinom“. No, kardinal je također rekao da se na prostoru katedrale „i u doba holokausta čuo jasan glas i vidjelo živo svjedočanstvo koje je ustalo protiv zatiranja židovskog naroda“. Aludirao je, jasno, na nadbiskupa Stepinca, ali ga nije imenovao. Bio je to diplomatski ustupak onima za koje je Stepinčevo ime još uvijek neizrecivo. Njima je također potrebno pročišćenje istinom. Naime, teško je zamisliti dijalog s poglavarom Srpske pravoslavne crkve, koji je proteklog tjedna rekao da visoko cijeni „odluku pape Franje da odbaci uniju, a posebno pristup sagledavanju uloge kardinala Stepinca, na čemu sam i osobno zahvalan“. Mostovi se ne grade samo s jedne strane rijeke.
Hoće li riječi kardinala doprijeti do klera i pripomoći da se u Hrvatskoj zločin u Jasenovcu ne relativizira?
To bi bio najbolji ishod. No, ne možemo biti sigurni. Mnogo se toga nagomilalo proteklih nekoliko godina, proteklog stoljeća. Mnogo se toga relativizira i u ime tolerancije; napadaju se naše narodne svetinje, ponižavaju hrvatske žrtve, amnestira komunizam. Naši ljudi, pa i svećenici, nisu sveci. Oni su od krvi i mesa. Tijelo ih drži u okviru društvene stvarnosti, a tijelo je slabo. Osim toga, oni nisu članovi neke konspirativne ćelije kojom upravlja “partsek” Klasić da bi im se moglo naređivati kako će se ponašati. Pretpostavka za svako pročišćenje istinom je sloboda. Bojim se da trenutačno idemo suprotnim smjerom. Cenzura nam se nudi umotana u eurocelofan. Sve što se nekomu ne sviđa proglašava se govorom mržnje. Čuli smo ovih dana da je sloboda govora samo za osobe s imenom. Kao da smo se vratili u vremena kad je sloboda bila samo za „prijatelje“, a nikako za „neprijatelje socijalizma“, kad su dokoni subnorovci svoje vrijeme provodili u neprekidnom boju protiv „neprijateljske propagande“. Kad god je nešto zabranjeno, kad god je nešto stjerano u podzemlje, ono poprima narav romantične privlačnosti. Zabranjeno voće.
Crkvi se dosad zamjeralo da sudjeluje i u promociji publikacija koje negiraju holokaust i zločine u Jasenovcu?
Meni takve publikacije nisu poznate. Ako mislite na knjige Vukića, Pečarića i Razuma, nije riječ o crkvenim publikacijama premda su one bile predstavljene i u crkvenim prostorima. Pored toga, što je mnogo važnije, do istine nećete doći potiskivanjem bilo koje publikacije, bez obzira na to je li riječ o Pečariću ili Goldsteinu. Uostalom, Crkva je pluralna ustanova, u kojoj su u proteklom stoljeću zastupane mnoge opcije – od onih koje je predstavljao mons. Jozef Tiso do onih koje je sa strojnicom u ruci zagovarao isusovački guerrillero p. Camilo Torres Restrepo.
Može li se nakon tri godine očekivati da predstavnici manjinskih zajednica i vlasti zajedno sudjeluju na komemoraciji u Jasenovcu?
To ovisi o njihovoj procjeni jesu li im Plenković i njegovi izborni izgledi važniji od pravolinijskog zahtjeva za zabranom “za dom spremni”. Uostalom, ne vidim ništa loše u odvojenim komemoracijama. I to je znak slobode i različitih razmišljanja o tomu kako usmjeravati naše društvo.
Što kažete na studiju koju su, među ostalima, financirali sveučilište Yale i Grinnell prema kojem je u Hrvatskoj, Poljskoj, Mađarskoj i Litvi najviše revizionizma kad je riječ o pitanju holokausta?
Izvješće je proizvod rada redovitih studenata, dakle ne specijalista ili profesionalnih povjesničara, koji su ljeta 2018., svaki u jednoj od zemalja EU (osim onih koje su u vrijeme Drugoga svjetskog rata bile ili savezničke ili neutralne), istraživali stanje suočavanja s teretom holokausta i o tomu dobivali informacije od niza sugovornika. Premda ovo nije izvještaj bez manjkavosti, on je važan upravo zato što će biti predstavljen Europskoj komisiji jer, napominje se, potpredsjednik komisije Frans Timmermans „drži da je revizionizam vezan uz holokaust ispit za posvećenost zemalja članica vladavini prava“. Među „ključnim nalazima“ doista se tvrdi da je revizionizam najgori u novim srednjoeuropskim zemljama članicama te se posebno spominju Poljska, Mađarska, Hrvatska i Litva (na drugom se mjestu navode „baltičke zemlje“). Osobno, mislim da je situacija u Hrvatskoj mnogo bolja nego u zemljama koje su dobile znatno pozitivnije ocjene. No, valja znati i ovo: glavne su zamjerke hrvatskim vlastima što nisu vratile nacionaliziranu židovsku imovinu (a i kako bi kad mnogi naši „antifašistički“ uglednici žive u otetim židovskim stanovima i kućama?) i što Vlada nije organizirala međunarodno povjerenstvo koje bi utvrdilo stvarne razmjere žrtava ustaškog režima – u Jasenovcu i općenito. To su doista „hrvatski“ problemi – naš establišment, zbog svojih socijalističkih korijena, ne vjeruje u privatno vlasništvo, a nema ni poštovanje prema zrelosti hrvatskog naroda pa mutne stvari ostavlja otvorenima za buduće manipulacije.
Jeste li osobno, budući da ste predavali na Yaleu, sudjelovali u toj studiji?
Ja sam profesor emeritus na Yaleu još od 2009. godine, što znači da više tamo ne predajem. Naravno, ostale su mnoge veze s ustanovom gdje sam predavao 33 godine, što je i uobičajeno u normalnom svijetu. S ovim izvješćem imao sam veze utoliko što sam zamoljen da razgovaram s autorom, a potom da izvješće recenziram. To sam i učinio. Neke su moje primjedbe usvojene, neke nisu.
Ocjene iz izvješća poražavajuće su za Hrvatsku, od revizionizma holokausta nadalje?
Točno je. Slika nije lijepa. No, ovdje nije riječ o Hrvatskoj, nego o onim Hrvatima koji nas sramote svojom glupošću i provincijalizmom. Zar nam još nije došlo do mozga da je upravo ustaška epizoda glavni argument protivnika hrvatske nezavisnosti? Kad sam prije 1990. na Zapadu inzistirao na potrebi hrvatske nezavisnosti, ozbiljni su mi ljudi govorili da će svaka nezavisna Hrvatska nužno biti ustaška. Takve se percepcije još koriste protiv Hrvatske i Hrvata. No, ako je Vinko Nikolić – i sâm veteran ustaškog pokreta – još u emigraciji (1969.) mogao reći „Jasenovac je ipak hrvatska velika rana i još veća sramota, i radi njega i danas duša nas boli i obrazi nam izgaraju od stida! Ta, kakav bismo mi bili narod koji se ne bi stidio nad zlom koje je počinjeno u njegovo ime?!“, ako je taj isti Nikolić jasno objasnio da je Pavelić osobno izmislio ZDS, zašto još ima onih (čak i dužnosnika) koji to uporno razvodnjavaju i relativiziraju? To je način na koji se Hrvatsku neprestano drži ucijenjenom, što njima odgovara.
Pogledajte i video o neobičnim hrvatskim prezimenima:
Svako nastojanje istraživanja stvarnog broja ubijenih ne znači relativiziranje zločina nego samo ljudsko urođeno nastojanje za istinom i činjenicama. Ali kako bi to znali odgojene mutikaše "drugovi i drugarice' koji su širom svijeta pobili preko 200 milijuna ljudi.