Delegacija kineskog državnog brodograđevnog kombinata CSIC-a obilazila je u utorak pulski Uljanik, satima je razgovarala s članovima Uprave i Nadzornog odbora brodogradilišta, razgledavala povijesni austro-ugarski Arsenal, prošetala rivom i zavirivala u svaki kutak, ali ono što je Kineze zaista zanimalo, to zapravo nisu mogli vidjeti.
Nije im bilo dopušteno da se popnu na najveći na svijetu jaružar koji Uljanik gradi za nizozemskog naručitelja Jana de Nula, kao ni na prvi takav na svijetu polarni kruzer koji Uljanik gradi za Australca Glena Moroneyja. U te su brodove ugrađena napredna tehnološka rješenja koja su intelektualno vlasništvo njihovih naručitelja. Kinezi tako mogu kupiti pulsko brodograđevno poduzeće, mogu dobiti koncesiju na pomorsko dobro, kupiti navoze, dizalice i radionice, ali ono jedino do čega je njima u Puli i Rijeci zaista stalo, a to je napredna tehnologija, to im premijer Plenković i njegova Vlada ne mogu ni prodati ni darovati. Ukratko, Kinezi su se u Uljaniku zapravo našli pred zidom.
Najlakše bi bilo da kineska država kupi Uljanik i 3. maj, a potom s Glenom Moroneyjem ugovori gradnju još pet (već najavljenih) polarnih kruzera pa da tako odmah popuni pola njihovih kapaciteta idućih desetak godina. Ali, luksuzni cruiseri su zadnja vrsta brodova kojom kineska brodogradilišta još nisu ovladala pa Moroney i gradi svoje cruisere u Puli, a ne, primjerice, u Dalianu, da Kinezi ne bi kopirali njegove projekte i prodali ih drugim naručiteljima, Moroneyjevoj konkurenciji. Preuzmu li Kinezi Uljanik, Jan de Nul i Glen Moroney iz njega će otići, a tada će Uljanik Kinezima postati bezvrijedan. No, to je problem koji bi se mogao riješiti, ali drukčijim pristupom od onoga kojim se Plenkovićeva Vlada sada koristi.
Kinezi već dulje vrijeme gledaju kako bi u Europi oformili jaki brodograđevni razvojno-istraživački centar. Potražnja za njihovim jeftinim, ali teškim i sporim balkerima i tankerima koji opako zagađuju atmosferu jenjava pa bi sada i oni, kao i Nijemci, Talijani i Francuzi, gradili putničke megacruisere vrijedne po milijardu u pol dolara, ili goleme oceanske kabelopolagače, samopodizne platforme i jaružare kakve gradi Uljanik, pa čak i manje, lakše i brže tankere za naftne produkte s “čistim” pogonskim sustavima, ali za to im nedostaju specifična znanja i vještine. A njih u hrvatskoj velikoj brodogradnji, premda klijentelizmom i neviđenim moralnim hazardom dovedenoj do ruba propasti, još uvijek nešto malo ima.
No, Kineze ionako ne zanimaju ni navozi ni škverske dizalice pa bi premijer Plenković s kineskim brodograditeljima trebao ugovoriti da hrvatski stručnjaci s njihovima razvijaju i projektiraju tehnološki napredne brodove, a da Uljanik i 3. maj grade prototipove za serijsku gradnju u kineskim brodogradilištima. Ali, i prije nego s Kinezima, Vlada bi o tome trebala razgovarati sa stručnjacima na hrvatskim sveučilištima i u privatnim projektantskim biroima koji su, uz škverove, najbolji čuvari hrvatskog brodograditeljskog znanja.
majstori za kopije. iskopirali su i američke i ruske zrakoplove 5 generacije u dizajnu i strukturi, ali ne mogu iskopirati sofisticrane elektronske uređaje tipa radara, navođenja, ometanja i slično. imaju zrakoplov identičan f22, ali ne radi im stealth, nemaju mlazni motor koji može postići supercruze bez afterburnera i slično. dobro velite, ne zanimaju njih brodogradilišta, nego intelektualno vlasništvo. a to im stvarno ne treba dati na pladnju. nek oni lepo plačaju mozak, a ne jeftinu radnu snagu.