Kinezi i partija žude za obiljem

Nisam očekivao takvo iznenađenje u srcu Pekinga. Trebala je to biti rutinska šetnja i razgledanje luksuznih dućana sa svjetskim brendovima u elitnom dijelu Pekinga. Odjednom mi prilazi mlada djevojka, želi sa mnom "samo razgovarati", a možemo, ako želim, popiti i piće. Samo nekoliko koraka dalje, druga djevojka diskretno nudi masažu. Takvih bliskih susreta bilo je gotovo desetak u samo pola sata dok sam šetao blještavom ulicom za šoping koja se može usporediti sa zagrebačkom Ilicom ili, možda još bolje, s londonskim Oxford Streetom.

To su toliko javna mjesta da na njima nikako ne očekujete tako otvorenu prostituciju, ali to se očito događa u Pekingu. Kina u posljednjih dvadesetak godina doživljava spektakularan napredak. Većina ljudi osjetila je rast standarda, ali ima i onih gubitnika tranzicije koji svoju sreću i brzu zaradu pokušavaju pronaći i na rubu zakona. O toj Kini ne pišu i ne govore državni mediji. Takve se anomalije pogotovo nerado pokazuju strancima pa se sve što je loše napadno skriva i prešućuje. Takva revnost kineskih komunističkih vlasti nije potrebna i dobra jer se Kinezi, objektivno, imaju čime pohvaliti. Očito je još uvijek na snazi ona staromodna komunistička promidžba koja propisuje da se nikada ne smije reći da nešto nije savršeno.

Raspršene predrasude

U posljednjih nekoliko desetljeća standard u Kini rastao je u prosjeku više od 10 posto godišnje. Dogodile su se fascinantne promjene koje su stvari gotovo dnevno dramatično mijenjale. Novi dio Šangaja, u kojemu se nalaze najveći neboderi, luksuzni poslovni tornjevi i još luksuznije trgovine, prije 20 godina uopće nije postojao. Ondje je bila močvara s komarcima. Dok sam vozio od središta Pekinga prema Kineskom zidu, koji se nalazi nedaleko od glavnoga grada, prolazio sam širokim avenijama koje su okruživale, mislim da ne pretjerujem, stotine nebodera. Prije samo desetak godina ondje su bila siromašna stara prašnjava naselja, takozvani hutonzi. Bio sam na dva futuristička pekinška aerodroma od kojih nijedan nije punoljetan. Kinezi uživaju u novom blagostanju, ali jednostavno se i njima teško priviknuti na taj milenijski uspjeh.

Za takve promjene i normalnu asimilaciju došljaka u grad treba nekoliko generacija. A generacija koja je sada u najboljim godinama i drži konce vlasti i biznisa prošla je nevjerojatne patnje i promjene. Mnogi od njih iskusili su glad i progone na selo za vrijeme kulturne revolucije Mao Ce-tunga kada su deseci milijuna ljudi jednostavno protjerani iz svojih domova. Pripremajući se za odlazak u Kinu našao sam na internetu desetke tekstova u kojima se gotovo s gnušanjem govori o tome kako Kinezi u najmanju ruku imaju različite kriterije od Europljana kada je riječ o građanskom bontonu. Pripremio sam se na pljuvanje i podrigivanje na javnim mjestima i kolektivno obavljanje nužde. Jednako tako i na zadimljena javna mjesta i prljave i zapuštene toalete. U Kini nisam doživio ništa više pljuvanja na ulici nego u Hrvatskoj. Jednako je tako značajno poboljšan i standard javnih WC-a koji su u sasvim dobrom stanju, pogotovu za mnogoljudnu Kinu. (BBC je nedavno objavio da Kinezi pripremaju veliku akciju gradnje 30 tisuća novih toaleta).

Upravo je ta mnogoljudnost najveći šok za sve zapadnjake. Nepregledne rijeke ljudi koji su osjetili blagostanje i polako počinju uživati u potrošačkoj raskoši. Zato su u Kini svuda redovi. Ne možete se tek tako voziti u superbrzom vlaku Maglevu koji vozi između Pekinga i Šangaja i razvija brzinu do 300 kilometara na sat. Naime, karte su rasprodane tjednima unaprijed. U redu sam čekao i za ulazak u velik kompleks Zabranjenoga grada, a morao sam čekati i za turističku vožnju brodom po jezeru u gradu Hangzhouu koje je poznat i po tome što je u njemu boravio Marko Polo. U dinamičnom Hangzhouu je sjedište najveće kineske internetske trgovine Alibabe, ali je zanimljiv i po tome što je u njemu stolovao i sadašnji kineski predsjednik Xi Jinping dok je bio prvi čovjek pokrajine Zhejiang.

U taj prosperitetni grad, koji se prometnuo i u velikog proizvođača kravata, doputovali smo avionom kojim su putovali uglavnom mladi kineski japiji koji su se vraćali iz Pekinga. Treba li ponoviti da nije bilo nijednog slobodnog mjesta i da je aerodrom u Hangzhouu lijep i funkcionalan i pun reklama za najnoviji model BMW-a. Dok je Peking monumentalni birokratski glavni grad u kojemu je više od 65 godina dominantan utjecaj komunističke vladavine, Hangzhou je dinamičan, poduzetan i zelen. Za razliku od prijestolnice koja grca u smogu i nevjerojatnoj sparini, Hangzhou je uzor za sve osviještene ljubitelje okoliša kojih je u Kini sve više. Utemeljitelj Alibabe Jack Ma ima u Kini status božanstva. Jako cijene njegov poslovni uspjeh i nekako je stvar prestiža raditi u njegovoj tvrtki koju sam posjetio tijekom neradne subote. Ljubazna mlada zaposlenica, koja nam se pohvalila da je tek nedavno završila fakultet, govorila je o prednosti Alibabe koji je organiziran kao nekakva kapitalistička komuna.

Male plaće i skupi stanovi

U velikom kompleksu sve je osigurano za zaposlenike koje praktično imaju sve što im treba. Sada se grade male kuće u tradicionalnom kineskom stilu u kojima će se Alibabini zaposlenici moći opuštati nakon napornog posla. Jednom godišnje se u Alibabinu carstvu organiziraju masovne zajedničke svadbe zaposlenika. Nisam uspio dobiti odgovor na vrlo jednostavno pitanje kolika je plaća prosječnog zaposlenika. Naša ljubazna domaćica samo je zagonetno rekla da su plaće veće nego u drugim sličnim poduzećima, ali i dodala da se ljudi ne zapošljavaju u Alibabi samo zbog plaće. U nominalno komunističkoj Kini nerado govore o plaćama. Pokušao sam u više navrata u Pekingu, Hangzhouu i Šangaju saznati kolika je plaća vozača podzemne željeznice, novinara i sveučilišnog profesora, ali nikako nije išlo. Ipak sam uspio dobiti neke podatke pa bi se, više onako odoka, moglo zaključiti da vozač podzemne željeznice u Pekingu zaradi oko 2500 juana, učitelj otprilike toliko, dok novinar može zaraditi i do 5000 juana. (Jedan juan vrijedi nešto više od jedne kune.) Ali to nisu neki veliki iznosi s obzirom na to da je cijena najma dvosobnog stana u Pekingu od 4000 juana pa sve do iznosa od kojih vam se vrti u glavi. Cijene stanova su od 20 tisuća juana po kvadratu u lošijim četvrtima pa sve do neba u elitnim četvrtima.

Teško je dobiti i informacije o godišnjem odmoru. Zanimljivo je da samci mogu dobiti više dana odmora kako bi mogli posjetiti rodbinu koja živi u unutrašnjosti. Oni koji imaju obitelj nemaju toliko dana odmora jer ne trebaju putovati. Uglavnom, dobra tvrtka daje dobrom radniku desetak dana godišnjeg odmora. Vlasti su svjesne raslojavanja stanovništva pa su pojačale rad u bazi kako bi običnim ljudima, koji nisu spremni na luđačku kapitalističku konkurenciju, omogućila pristojan život i uvjerila ih da su bitan kotačić u društvu. Stoga je u Kini pokrenuta velika akcija "Kineski san" kako bi i obični ljudi mogli ostvariti svoje želje. Kako ju je pokrenuo sadašnji predsjednik Xi Jinping ništa se ne prepušta slučaju. S kolegama hrvatskim novinarima bio sam u tri grada i u svakom smo gradu razgovarali s "običnim" ljudima o njihovu snu. Susreli smo se s nevjerojatnim pričama, ali i s različitim pristupima jedne te iste Komunističke partije. U Hangzhouu smo imali dosta kruti sastanak u tamošnjoj mjesnoj zajednici u kojoj nam je jedna bivša plesačica u vojsci, a sadašnja umirovljenica, govorila o tome kako njezin život zbog "Kineskog sna" ima smisla i nakon umirovljenja. Iako smo sjedili tek možda jedan metar od nje, ona je temperamentno govorila u mikrofon. Učinilo mi se da bi ta vitalna 82-godišnja starica i u tim poznim godinama bila spremna prehodati cijeli Kineski zid. Na drugoj strani, u puno liberalnijem Šangaju imali smo ležeran susret u tamošnjoj mjesnoj zajednici u kojoj su nam Kineskinje pripremile neki izuzetno skupi i kvalitetni crveni čaj. Usput su nam pokazale kako se rade cvjetni aranžmani.

To je današnja Kina. Probuđena i ambiciozna mnogoljudna zemlja u nevjerojatnom gospodarskom zamahu, ali istodobno još uvijek pod čvrstom kontrolom Komunističke partije.

>>Kinom vladaju komunisti koji brižno njeguju kapitalizam

>>Kina raste, ali Zapad je ipak još najbolji

>>Kineski znanstvenici prvi u svijetu promijenili gene u ljudskom embriju