Velika slova Mao Ce-tunga promatraju deseci tisuća turista koji dnevno posjete glavni pekinški trg Tiananmen i obližnji Zabranjeni grad u kojem su stolovali kineski carevi. Na svakih pedesetak metara stoji ozbiljan čuvar reda nezainteresirano promatrajući neprekidnu masu ljudi. Svako malo glavnim trgom vojnički maršira omanja postrojba policije i miješa se s turistima koji su uglavnom došli iz kineske provincije. Kao da svojim prisustvom žele pokazati tko je glavni, tko stvari drži pod kontrolom.
Futuristički Šangaj
U isto vrijeme kineska poslovna metropola Šangaj pulsira nevjerojatnim životom pa ne čudi što je za mnoge najdinamičniji grad na svijetu u koji dolaze oni s puno ambicija. Razvija se tako brzo ga ne mogu prepoznati ni oni koji su otišli iz njega prije desetak godina. Na ogromnoj šetnici uz obalu rijeke Huang-pu umjesto velike slike Mao Ce-tunga nalaze se neki od najviših i arhitektonski najzanimljivijih nebodera na svijetu. Otvaraju se luksuzni šoping centri sa svjetskim brendovima, a u starom trgovačkom dijelu prodaju se s nevjerojatnom strašću razne drangulije od kojih mnoge možemo kupiti na svakom većem proštenju u Hrvatskoj. Dok je Tiananmen kineska sadašnjost povezana s prošlošću, futuristički Šangaj je kineska veza sa svijetom. Vlasti pokušavaju pronaći neki novi model društvenog uređenja koji će na dulje vrijeme pomiriti jednopartijski sustav s kapitalizmom.
Zajedno s još četvero hrvatskih novinara posjetio sam proteklog tjedna prijestolnicu Peking, gospodarsku meku Šangaj i dinamični grad Hangzhou poznat po tome što je u njemu odrastao Ma Yun (poznatiji pod svojim angliziranim imenom Jack Ma) koji je utemeljio Alibabu, najveću kinesku online trgovinu. Ovaj grad, udaljen oko 150 kilometara od Šangaja, poznat je i po tome što je u njemu stolovao sadašnji kineski predsjednik Xi Jinping kada je vodio pokrajinu Zhejiang. Nema jednoznačnog zaključka gdje je i što je danas Kina, ali najmanje ću pogriješiti ako napišem da je u velikoj političkoj i društvenoj tranziciji. Iako se Komunistička partija još uvijek poziva na utemeljitelja današnje Kine Mao Ce-tunga, ona danas u praktičnom životu baštini malo onoga što je "učitelj Mao" zagovarao. Sadašnjoj garnituri Mao više služi kako bi opravdala svoj monopol na vlast. Dok su nekadašnji komunistički režimi stvarali kult ličnosti koji je svakodnevno uzurpirao medije uzdižući vođu bez obzira je li bila riječ o Staljinu, Titu ili Mau, sadašnja kineska politička elita ima drugu strategiju. Kao da je s narodom potpisala neki neformalni ugovor prema kojemu će vlasti biti diskretne i nenametljive. "Obični ljudi" će dobiti ekonomske slobode i materijalni prosperitet, ali uz uvjet da ne dovode u pitanje sadašnji poredak. Za svaki slučaj, zlu ne trebalo, zadržali su veliki sigurnosni aparat koji drži sve pod kontrolom. Vlast se trudi da društvo postane što više apolitično. Ta neobična simbioza jednopartijskog komunizma i prosperitetnog kapitalizma vidi se na svakom koraku.
U Kini, koliko sam uspio razabrati ponekad pitijske odgovore naših domaćina, nema medija u privatnom vlasništvu ili, da budem precizniji, nema medija koji se na bilo koji način bavi politikom, a da nije pod kontrolom komunističke partije. Koliko je snažan i obvezujući "neformalni dogovor" između vladajuće garniture i građana, možda se najbolje vidi na primjeru već spomenutog genijalca Jacka Maa "teškog" više od 25 milijardi dolara. Obični građani klanjaju mu se kao da je neko božanstvo, jer u Kini se danas možda više nego bile gdje u svijetu cijeni novac, a dobro kotira i kod političkog establišmenta. Ima velike planove za širenje, ali kada sam u sjedištu Alibabe u Hangzhou pitao njegove suradnike planira li ići u medijski biznis ili barem otvoriti neki news portal, Alibabini ljudi izričito su rekli da ga to ne zanima. Možda je u ovom slučaju to doista i točno, ali nevjerojatno je da nitko od uspješnih tajkuna, koji su zaradili ozbiljan novac, nema želju za ulazak u medijski biznis. Očito je to za njih "zabranjeni grad".
Zauzvrat komunistička vlada daje neke ustupke koji u kombinaciji s gospodarskim rastom značajno otupljuju kritiku prema jednopartijskom režimu. Mediji su pod kontrolom komunističke partije, ali nisu, stekao sam dojam, onoliko agresivni koliko su bili u Maovo vrijeme kada su građanima ispirali mozak. Osim ogromne fotografije Mao Ce-tunga na središnjem trgu u Pekingu njegova se slika gotovo uopće više ne može vidjeti. Na televiziji se u pjesmama slavi gospodarski uspjeh pa se umjesto slika partijskih dužnosnika uglavnom prikazuje što je Kina izgradila u posljednjih dvadesetak godina. Kineska televizija na engleskom, koja ima ambiciju postati njihova inačica BBC-a, jako se trudi biti politički korektna. Nudi solidne informacije svega što se događa u svijetu, ali sve ozbiljne probleme u domaćoj politici potpuno zaobilazi. Koliko je sadašnja vlast osjetljiva na kritiku možda se najbolje vidi po tome što je nedavno suspendiran jedan od najpopularnijih televizijskih voditelja koji je u privatnom krugu rekao nešto loše o Mao Ce-tungu. Ta se izjava pojavila na internetu, što opet pokazuje kako je sve pod kontrolom. Voditelj je ovih dana izgubio svoj show. Iako u Kini puno govore o novim medijima i internetu, posjetitelja može iznenaditi koliko je teško dostupno ono što se kod nas na Zapadu smatra posve normalnim. U Kini ne samo da se ne može spojiti na Google i Facebook nego je svaka komunikacija sa svijetom otežana.
Još daleko od Zapada
Iako je Kina u velikom gospodarskom naletu, ona je još uvijek u znatnom zaostatku za Zapadom. Tako najrazvijenija provincija Guangdong, koja ima više od 103 milijuna stanovnika, ima BDP koliko i Nizozemska sa samo 18 milijuna stanovnika. To znači da se u Nizozemskoj živi gotovo šest puta bolje nego u najbogatijoj kineskoj provinciji. Možemo tek zamisliti kakvo siromaštvo vlada u zaostaloj unutrašnjosti. Zapadni stil života još uvijek je velik mamac pa kineske vlasti nisu sigurne kamo bi to otišlo kada bi popustile sve uzde. Još uvijek je "kineski san" voziti njemački automobil i studirati na dobrom američkom sveučilištu. To su samo potvrdile riječi jednog od naših domaćina u Šangaju kojeg smo posjetili u njegovom raskošnom domu u jednom od mnogobrojnih kineskih nebodera. Uspješni poduzetnik otkrio nam je da vozi BMW te da bi bio najsretniji da mu se sin upiše na Harvard. Za sada u Kini sve funkcionira jer su narod i politička elita uspjeli naći kompromis. Običan narod je zadovoljan jer valjda nikada u povijesti nije uživao u ovakvom blagostanju, a vladajuća elita što bez većih problema, najviše zahvaljujući gospodarskom rastu, može održati monopol vlasti.