Sve do ljetne stanke, u Saboru se žestoko diskutiralo o važnoj temi: tražila se veća autonomija lokalne uprave u odnosu na središnju vlast, osobito financijska. A onda je došao kolovoz, pa se pokazalo kako stvari zapravo stoje. Jer, u kolovozu je počela tuča i prolomi oblaka, pa je bilo velikoga kvara: voda je poplavila polja, uništila usjeve i nanijela seljacima golemu štetu.
Vidjeli smo to i na televiziji, a ponešto smo i čuli. A kad su pitali lokalno stanovništvo što o cijeloj stvari misli, svima je ista stvar bila na pameti i svi su uglas odgovarali: nitko od vlade nije došao da nam pomogne i da nas pita kako nam je. U prvi mah, čovjek pomisli: imaju oni pravo, vlast je doista mogla nekoga poslati onamo, kad već ionako ima običaj trčati na lice mjesta i za mnogo manje stvari nego što je taj prolom oblaka. Ali, onda dođe pitanje: čekaj, zašto je do poplave došlo baš u toj općini, a nije i u susjednoj, gdje je kiša jednako žestoko padala?
Tada se pokaže da je uzrok vrlo banalan: uz njive postoje odvodni kanali, koje su obavezni održavati sami stanovnici toga kraja, a oni ih nisu održavali nisu plaćali čak ni vodnu naknadu nego su u kanale bacali stare veš-mašine. Zato se od smeća napravila brana i voda se izlila. To je, po mome mišljenju, slika i prilika cijele te priče o lokalnoj autonomiji. Jer, i ovi seljaci što su zapustili kanale vjerojatno će se u svakoj prilici vatreno zalagati za veću lokalnu autonomiju.
Ispada ovako: kad se bore za veće ovlasti, ljudi se zapravo bore za mogućnost da ne ispunjavaju svoje obaveze i da ne plaćaju doprinose. Dok je sve u redu dok poplave nema kanali su njihova, lokalna nadležnost i lova ostaje u njihovu džepu. Kad zagusti kad poplava dođe onda je šteta koja nastane zbog zapuštenih kanala problem cijeloga društva, a osobito državne vlasti, koja je, eto, toliko bešćutna da nije poslala kojega ministra da tužno zakima glavom.
A takvo je ponašanje karakteristično za tinejdžere, dakle za osobe koje još nisu posve dozrele. I tinejdžeri bi htjeli što više neovisnosti o roditeljima onda kad se radi o noćnim izlascima, o piću i pušenju, o njuškanju po internetskim pornografskim sajtovima. Ali, ne bi htjeli biti neovisni onda kad treba kupiti novi bicikl ili onda kad odnekud zaprijeti nekakva opasnost: tada zovu roditelje upomoć. Pa kakvo je onda čudo što roditelji oklijevaju da im povjere ikakvu ozbiljniju lovu? Naravno, nisu ni roditelji nikakvi anđeli, imaju i oni svoje mušice, a koji put su i posve u krivu. Zato se u obiteljima u kojima postoje tinejdžeri stalno raspravlja, i stalno se potežu neka načelna pitanja, a nitko nikoga ne može uvjeriti.
I mi smo, cijela Hrvatska, jedna takva obitelj. Zbog toga nije teško pogoditi o čemu će se čim počne jesensko zasjedanje opet diskutirati u Saboru.