Kissinger: Amerika je izgubljena, ne zna što bi u novom svijetu kaosa

O Henryju Kissingeru možete misliti što želite, mnogo je onih koji i ne misle najbolje, ali on je, neosporno, jedan od najutjecajnijih državnika prošlog stoljeća. I danas, kad je već podulje u mirovini, svaka se Kissingerova objavljena riječ s pozornošću čita i analizira. Naprosto, u svijetu danas nema živućeg diplomata i državnika s više iskustva u visokoj politici, pogotovu ne onoga s presudnim utjecajem na ključne svjetske događaje novije ere. Njegova posljednja knjiga netom prevedena na hrvatski jezik u izdanju Školske knjige privukla je stoga puno pozornosti. Reklo bi se da je Kissingerov Svjetski poredak upravo priručnik za svakog današnjeg političara, a u nekim elementima i njegova svojevrsna retrospektiva, čak s natruhama katarze. Novo je doba, u kojem se njegova domovina (kojoj i tom knjigom odaje dužno poštovanje) ne snalazi najbolje, i za njega misterij, pogotovu kad nakon čitanja shvatite da je u postojećim odnosima, koje znatno uvjetuje i tehnologija, teško očekivati pojavu novih lidera starog kova, sasvim po uzoru na one čijim je politikama Kissinger tako zdušno služio čineći od sebe jedinstvenog političkog celebrityja objedinjujući u jednoj osobi totalnog “statesmana”, medijsku zvijezdu pa i ženskara. Henry Kissinger je sasvim svjestan da su stvari danas vrlo ozbiljne s ključnim međunarodnim problemom – krizom u koncepciji svjetskog poretka.

Svršetak zapadne nadmoći

U knjizi Kissinger identificira žarišne točke, nerijetko i konkretne ljude, koji s nepresušnom energijom konstantno pokušavaju srušiti vrijednosti temelja funkcioniranja zapadnog svijeta, a to je vestfalski sustav Europe koji je funkcionirao na konceptu ravnoteže suverenih država, a koji je nastao nakon 30-godišnjeg rata. Možda i važnije od toga, svjetovna je koncepcija poretka tim vestfalskim mirom stavljena iznad zahtjeva religije. Država je i dalje za Kissingera osnovna formalna jedinica međunarodnih odnosa, no ona je danas meta cijelog niza pritisaka, namjerno se napada i urušava, na nekim je područjima oslabljena zbog zanemarivanja, često pregažena pod navalom zbivanja, navodi autor. Jedan od motivatora takvog ponašanja svakako je, prema Kissingeru, Iran gdje stari diplomat uviđa neke ozbiljne pogrešne percepcije Zapada prema recentnim zbivanjima na sjeveru Afrike. Iako je pobuna na trgu Tahrir pozdravljena na Zapadu, teško je među tim novim čimbenicima bilo pronaći nekoga tko bi bio garant stvaranja pluralističkih institucija. Nametnulo se i pitanje treba li negdje nacionalni interes odbaciti zbog moralne dimenzije. Što ako se takvo što dogodi u Saudijskoj Arabiji? Na vlast u Egiptu dolazi Muslimansko bratstvo čiji je ideolog Sayyid Qutb još 1964. godine napisao djelo Znakovi na putu kojim je objavio rat postojećem svjetskom poretku i koje je postalo temeljni tekst modernog islamizma. Citira Kissinger u knjizi Alija Hameneija koji kaže da je Zapad pogriješio kada je zaključio da mase prosvjednika predstavljaju trijumf liberalne demokracije. Iranski vođa jasno kaže kako to buđenje islamske svijesti otvara vrata globalnoj vjerskoj revoluciji koja će konačno dokrajčiti golemi utjecaj Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika te označiti svršetak triju stoljeća zapadne nadmoći.

Dakle, za Iran, najavljenim novim svijetom trebaju dominirati univerzalna vjerska načela, a ne nacionalni interesi ili liberalni internacionalizam. Povijest se naprosto ponovila jer i vrhovni je vjerski vođa ajatolah Ruholah Homeini vodio revoluciju koja je Zapadu predstavljena kao protumonarhistički pokret koji je zagovarao demokraciju i redistribuciju bogatstva. Samo da bi se ispostavilo kako joj je svrha napad na cjelokupni regionalni poredak, pa čak i na moderna institucionalna rješenja. Posljednje se pokazalo savršeno točnim prilikom zauzimanja američke ambasade u Teheranu gdje je Islamska država pokazala da je vestfalske vrijednosti uopće ne zanimaju. Iran se, navodi Kissinger, uspio staviti u prostor gdje ga međunarodna zajednica mora prihvatiti, a čija načela on deklarativno ne poštuje. Iako s Irakom i Libanonom ima diplomatske odnose, istodobno podupire tamošnje nedržavne milicije koje protiv vlasti koriste i terorističke napade. U Siriji podupire Hezbolah koristeći situaciju američkog odbijanja da stane na bilo čiju stranu, što je na kraju u sukob uvelo Ruse i Kineze zbog bojazni da na kraju ne prevlada neka od frakcija od kojih ni jednu ne krase demokratska obilježja. Ne treba zanemariti da se i šijiti i suniti slažu u ideji potrebe postojećeg svjetskog poretka. Ta i sami se ajatolasi slažu s Qutbovim načelima iako je on sunit. Zabluda je, kaže Kissinger, da se iranska retorika ne temelji na istinskom uvjerenju, ono je, naime, staro jednu cijelu generaciju. S obzirom na okolnosti gdje redom nestaju neki od njegovih najvažnijih suparnika, poput Sadama Huseina, pa se okružje naglo mijenja u njegovu korist, Iran još više vjeruje da je njegov revolucionaran put ispravan. Povećanje njegovih nuklearnih kapaciteta koje je gotovo neizbježno može povući i njegove geostrateške suparnike poput Turske, Egipta i Saudijske Arabije da i sami nabave takvo oružje. Atomsko naoružanje Kissinger vidi kao obnovljeni problem danas znatno kompleksniji nego prije 30-ak godina. Širenje nuklearnog naoružanja na Iran i nastavak njegova razvoja u Sjevernoj Koreji mogli bi biti neizdrživ poticaj i za ostale države da krenu istim putem. Druga je velika opasnost stvaranje regionalnih savezništava na tom temelju. Pogotovu je veliki rizik dopuštanje širenja nuklearnog vojnog ofenzivnog kapaciteta do razine neke od supersila. Kissinger pritom misli na Kinu i Indiju gdje bi se u multipolarnom nuklearnom svijetu moglo dogoditi da se neka od njih svrsta uz neku od supersila, čime taj savez postaje svjetski dominantan. Stoga, misli Kissinger, Sjedinjene Države i dalje moraju biti u tehnološkoj prednosti kada se o takvom naoružanju radi te ni u jednom trenutku ne smiju dopustiti da ono postane konvencionalnim.

Osobitu pozornost stari diplomat pridaje odnosima s Kinom koja je (još) sila u usponu. Potencijalne napetosti između postojećih sila i sile u usponu nisu ništa novo. Neizbježno je da će sila u usponu ući na neka od područja koja su dotad smatrana isključivom nadležnošću postojeće sile. Na sličan način sila u usponu vjeruje da bi njezini suparnici mogli pokušati spriječiti njezino daljnje jačanje prije nego što bude prekasno. Jedna je harvardska studija, navodi se u knjizi, pokazala da je od petnaest slučajeva u povijesti u kojima se dogodila interakcija sile u usponu i postojeće sile njih deset završilo ratom. Stoga ne iznenađuje što se istaknuti stratezi s obiju strana pozivaju na stare obrasce ponašanja i povijesna iskustva te prognoziraju da će neizbježno doći do sukoba između dvaju društava. Ovdje će Henry Kissinger kroz riječi Deng Xiaopinga upozoriti na pogreške koje je SAD činio u prošlosti, a njihove se posljedice danas bolno očituju na Bliskom istoku. Deng je rekao da je nacionalni suverenitet zapravo mnogo važniji od ljudskih prava, no Grupa sedam (ili osam) država često narušava suverenost siromašnih, slabih država Trećeg svijeta. Cilj njihove retorike o ljudskim pravima, slobodi i demokraciji samo je zaštititi interese moćnih, bogatih država, koje se koriste svojom snagom kako bi zastrašile slabije zemlje te teže hegemoniji i prakticiraju politiku sile, kaže Deng. Odmah je jasno da nikakav formalni kompromis nije moguć te je jedna od ključnih obaveza dviju država da se ta neslaganja ne pretvore u sukob. Takvo tumačenje američke politike ima svoje ishodište u Kissingerovoj knjizi. Riječ je o upornoj primjeni univerzalnih načela u vanjskoj politici Sjedinjenih Država koja je odražavala uvjerenje da su njezina unutarnja načela očito univerzalna i da je ispravno primjenjivati ih u svakoj situaciji. Njezin izazov nije bio vanjska politika u tradicionalnom smislu već projekt širenja vrijednosti za koje je vjerovala da ih svi ostali narodi žele preuzeti. Takva je doktrina započela već s Woodrowom Wilsonom koji je Ameriku uveo u Prvi svjetski rat s ulogom da sa svojim načelima postane savjest svijeta. Bila je to vizija o svjetskom poretku koji mir jamči demokracijom, otvorenom diplomacijom te uvođenjem zajedničkih pravila i standarda. Pogreška je bila u tome što sve to nije imalo čvrstih temelja u povijesti i geopolitici. Franklin Delano Roosevelt je primjenu američkih načela odveo još i korak dalje, no da takav pristup može biti problematičan pokazao je već Staljin koji nije pokazivao previše interesa za široku međunarodnu suradnju na istim temeljima u cilju mira. Amerika je od kraja Drugog svjetskog rata u pokušaju ostvarenja vizije svjetskog poretka pokrenula pet ratova u ime sveobuhvatnih ciljeva koji su imali konsenzus javnosti, a poslije su se pretvorili u duboko nezadovoljstvo. U tri od tih ratova konsenzus establišmenta brzo se okrenuo prihvaćanju ideje gotovo bezuvjetnog jednostranog povlačenja. Tri puta u dva naraštaja SAD se usred ratova povlačio iz njih smatrajući ih nedovoljno uspješnima ili loše osmišljenima – u Vijetnamu kao rezultat odluka Kongresa, a u Iraku i Afganistanu odabirom predsjednika. Raspalu koncepciju vanjske politike trebao je vratiti Richard Nixon. Kissinger se svojem kontroverznom šefu i danas divi. Zaokret koji je napravljen u vanjskoj politici opisuje Nixonovim razgovorom s urednicima Timea 1971. godine.

Pobjednici i gubitnici

– Ne smijemo zaboraviti da je jedino vrijeme u povijesti svijeta kada smo imali dulje razdoblje mira bilo onda kada je postojala ravnoteža sila. Opasnost od rata povećava se kada jedna nacija postane bezgranično moćnija od svojeg potencijalnog suparnika. Stoga vjerujem u svijet u kojemu su Sjedinjene Države moćne. Mislim da će svijet biti sigurniji i bolji budemo li imali snažne i zdrave Sjedinjene Države, Europu, Sovjetski Savez, Kinu, Japan, koji će svi biti protuteža jedni drugima u savršenoj ravnoteži, a ne da rade jedni protiv drugih – rekao je tada Nixon. Nažalost, taj je proces ostao nedovršen njegovom ostavkom. Činjenica je, zaključuje Kissinger, da Nixonova politika nije imala jasno definiran cilj, za razliku od Reaganove. On je kod Reagana bio jasan – mi pobjeđujemo, oni gube. Ne treba trošiti prostor na tumačenje Reaganova uspjeha, već više na pristup. Kissinger tvrdi kako se nepopustljivost komunista više temelji na neznanju nego na zlim namjerama, više na nerazumijevanju nego na neprijateljstvu. Reagan je vjerovao da će sukob završiti kad neprijatelj uvidi superiornost američkih načela. I bio je u pravu. No, temeljnu pogrešku u 60 godina američke vanjske politike priznat će tek George W. Bush 2003. godine u jednom govoru. Šezdeset godina tijekom kojih su zapadne nacije pronalazile isprike i prihvaćale manjak slobode na Bliskom istoku nisu učinile ništa kako bismo bili sigurni, jer na dulji rok, stabilnost se ne može ostvariti na račun slobode, rekao je Bush. U današnjim izmijenjenim okolnostima, kaže Kissinger, tradicionalni politički pristupi donosili su neprihvatljive rizike. Njihovim posljedicama svjedočimo danas.

>> Henry Kissinger: Imigrant iz nacističke Njemačke kojega je slušalo čak deset američkih predsjednika