Kad u nas netko duže piše u novinama, pa još tekstove objavi kao knjigu, dobar dio i tzv. prosječnog čitateljstva i tzv. ozbiljnih javnih poslenika najprije postavlja pitanje svih domaćih pitanja: je li autorova vizura lijeva ili desna, eurofilna ili euroskeptična, detuđmanizacijska ili retuđmanizacijska, detitoizacijska ili retitoizacijska... U žešćim formulacijama taj se binom, u koji odavna svaka naša rasprava tone kao u živo blato, ostvaruje kao opreka hrvatstva i jugoslavenstva, krenu ubrzo i podsjećanja na rodbinu i porijeklo, kumove i prijatelje, ustaše i partizani da se i ne spominju, i eto nas pred senzacionalnim objavama o tome kako znamo mi vrlo dobro tko iza njega ili nje stoji, i kamo sve to smjera. Takav način gledanja i prosuđivanja dosegao je razinu uvjetovanog refleksa i praktički nema teme, ne samo one izravno vezane za političke procese, kao ni pristupa temi ili njena interpretacijskog modela, koji ne bi bio unaprijed osuđen ući u takve percepcijske dihotomije koje ne poznaju i ne priznaju nikakve međuprostore i nijanse.
Zato je, da se izbjegnu zabune i zablude, važno odmah istaknuti da je u slučaju Mirjane Kasapović sve kristalno jasno: iza nje stoje znanje i pamet, građanska odgovornost i principijelnost, spremnost da se bez kalkulacija zahvati i emotivno najdelikatnija tema, i ustrajno izbjegavanje da se ikoja osoba, situacija ili proces ocijene jednoznačno i paušalno.
Opseg, kontinuitet, tematska usmjerenost i visoko individualizirani stil njena novinskog opusa, kojega ova knjiga obuhvaća samo dio, prirodno nameću potrebu da se barem skicira širi okvir u kojemu bi se dao razumijevati. Iako je, naravno, njeno novinsko pismo neodvojivo od znanja, uvida i iskustava što ih je stekla kao institucionalizirana znanstvenica međunarodno relevantnih referencija, ono po nizu svojih značajki postoji i kao neovisan, samostalan žanr, dakle kao dio suvremene povijesti hrvatskoga političkoga novinstva.
Čini se da retrospektivni pogled već sada jasno pokazuje da se njeni tekstovi – pa nazvali ih sociopolitičkim analizama, političkim komentarima ili kulturološkim esejima – naslanjaju na dva procesa ili tipa autorstva. S jedne strane, to su etablirani znanstvenici koji su se od sredine osamdesetih sve češće počeli autorski javljati na novinskim stranicama, a s druge, recimo tako, “izvorni” novinari koji su iznutra, iz samih medija, novinskom tekstu pribavili autonoman dignitet i izborili se za pravo na osobni stav, često uz nemale rizike u vremenima koja su svako iskakanje iz zadanoga kolektivizma držali opasnim.
Kako sam i sam tada radio u novinama, dolazio sam u priliku sudjelovati u razgovorima koji su razmatrali koga bi se izvana moglo zamoliti da o nekoj aktualnoj temi napiše “ozbiljniji”, “analitičniji” tekst, ne toliko zato što to ne bi dobro mogao učiniti i koji novinar specijalist, koliko zato da se, i iz načelnih i iz interpretacijskih razloga, javnosti predoči izražajno discipliniraniji uvid kakav ima član akademske zajednice koji nešto sustavno i racionalno izučava, neopterećen redakcijskom gužvom i naglim uredničkim obratima. Kojiput bi me zapalo da se s odabranim autorom i izravno dogovorim o pristupu temi, načinu obrade i veličini priloga.
Polemičnost i oštrina
Takvi su tekstovi, dakako, bili instruktivni, opremljeni dobrim primjerima i obrazloženim zaključcima, ali im je većinom nedostajalo ono nešto što smo nazivali dušom ili nervom. Njihovi autori čak nisu bili opterećeni toliko političkim obzirima i strahovima koliko strahom od medijskog izlaganja kao takvoga, brigom da će se u novinskom kontekstu njihova znanstvena ozbiljnost obezvrijediti. Biti u medijima kao sugovornik u intervjuu, s uvodom koji prikazuje karijeru i nabraja knjige i počasti, te fotografiran zamišljen za radnim stolom ili pred policom s knjigama, to se osjećalo uobičajenim i nije, da budemo pošteni, uvijek bilo povezano s taštinom, ali biti autor, staviti svoje ime ispod nekoliko stupaca teksta, to je pobuđivalo nelagodu.
Dvoje se ipak izdvajalo, oboje s međunarodnim ugledom u svojim disciplinama – etnoantropologinja Dunja Rihtman Auguštin i sociolog Josip Županov. Autorski istup u novinama oni ne samo što nisu držali nikakvom degradacijom svojega statusa nego su mu se radovali kao načinu da dopru do javnosti, da svoje stavove i sudove ovjere što brže i pred što širom publikom, da progovore življim, polemičnijim, svakodnevici bližim jezikom u kojemu će znanstvena terminologija biti svedena na nužni minimum umjesto da bude sredstvo iskazivanja taštine po formuli “ništa se ne razumije, ali se vidi da je strašno pametno”. Oni su prirodno posezali za kolokvijalizmima i duhovitim usporedbama, znali se referirati na tv serije, zabavnu glazbu ili opasku iz tramvaja, taksija ili s tržnice, voljeli ironiju i autoironiju... I bili su sretni kad bi ih zaustavio neki tzv. obični čovjek, koji jamačno nije pročitao ni jednu njihovu “pravu” knjigu ili raspravu, da prokomentira takav “neznanstveni” novinski članak ili ih nešto dodatno upita.
Mirjana Kasapović u tom pogledu nastavlja takvu vrijednu tradiciju, ali način na koji to čini zahtijeva proširenje konteksta u koji je prigodno nastojim smjestiti. Njen je izraz, naime, u odnosu na prethodnike otišao korak dalje u polemičnosti i oštrini, njena je rečenica dosegla još veću dinamiku, a repertoar figura, ironijskih obrata i neočekivanih poenti postao gotovo neiscrpan. U njenoj rečenici uspijeva prirodno supostojati ono što bi se površnom pogledu učinilo nespojivim: s jedne strane precizni termini i kategorije znanosti, a s druge sintagme kao što su priprosta fiškalska izmotavanja, devijantno političko ponašanje, populistički šarlatani, čudni likovi, frankenštajnski (stranački) dealovi, političko zaplotnjaštvo, otrcane fraze jedne mrtve ideologije, priglupe frazetine...
Kad se čitaju takve rečenice, teško je ne sjetiti se dvaju velikih imena naše novinske esejistike ili polemike, Veselka Tenžere i Igora Mandića iz njegovih zvjezdanih godina. Kao ni kod njih, tako ni kod Mirjane Kasapović takve formulacije i izrazi nisu tu zato da bi postigli površni retorički efekt ili jeftino podilazili čitatelju, niti su rezultat autoričine nemoći da racionalno formulira misao, nego su očitovanje autentične strasti pisanja, znak da autorica u svoj iskaz ulaže cijelu sebe, bez ostatka, i ono što misli i ono što osjeća, i svoj um i svoje srce.
U široj perspektivi moglo bi se reći da je posrijedi i jedan pravi, cjeloviti terminologijski sustav paralelan i komplementaran znanstvenome, sustav koji puno značenje doseže baš zato što se prepleće i na neki način polemizira s onim opisnim kategorijama koje su stvorile političke i društvene znanosti. Drugim riječima, diskurs Mirjane Kasapović jedinstven je i sugestivan baš zbog te trajne međuigre, te izmjene hladnog i vrućeg: ono što se iskaže hladnom kategorijom akademske analize odmah se prevodi ili prenosi u vruću kategoriju žive, žestoke svakodnevne rasprave, ili se njome dopunjuje i prisnažuje. Vrijedi, dakako, i obratno: što je kazano žestoko i ljutito, i u čemu će mnogi čitalac odmah prepoznati i vlastite riječi, u brzom se obratu vraća u smireni znanstveni diskurs te tako sigurno čuva da ne potone u onaj tip retoričke vulgarizacije kakve je prepuna naša javna sfera.
Knjiga i novinska verzija
Opća je zakonitost da tekstovi, kad se okupe u knjigu, po naravi stvari počnu pokazivati niz zajedničkih značajki koje su izmicale i najpažljivijem i najredovitijem čitatelju njihovih novinskih verzija. Knjiga je opremljena kazalom imena, no da je sastavljeno i kazalo pojmova, činili bi ga po naravi stvari termini i kategorije iz politologije, sociologije, historiografije, prava i srodnih disciplina. Dva bi pojma zacijelo nedostajala, u takvu kontekstu posve opravdano, a opet, nekako mi se čini da baš oni sažimaju dubinsku ideju knjige i motivaciju autorice. Riječ je o pristojnosti i zdravom razumu.
Političari čije se djelovanje analizira, i koji nisu samo hrvatski, identitetski su konfuzni i politički neartikulirani, nedosljedni i nesposobni, nepripremljeni za dužnosti koje obnašaju i neupućeni u temeljna pravila funkcioniranja demokracije, i mnogo toga još. Na svim tim ispitima mnogi među njima padaju bez ikakvih olakotnih okolnosti, temeljito i nepopravljivo, ali ipak njihova konačna propast ne događa se na predmetima koji se zovu trodioba vlasti, predstavnička demokracija, izborni sustavi, referendumsko zakonodavstvo ili mehanizmi izgradnje kompromisa, ne ogoljuje ih dokraja čak ni ono što se naziva duhom nezamjeranja i podaničkom političkom kulturom. Kad se sve zbroji i oduzme, oni jednostavno nisu pristojni i kao da ne poznaju kategoriju zdrava razuma.
Niz je primjera kad autorica – u izjavama koje mnogome među nama zvuče, ako ne točnima ili uvjerljivima, a ono barem konzistentnima, smislenima i funkcionalnima, ili barem tehnički ispravnima – u svojem neposrednom kontekstu otkrije elementarni logički promašaj i, što je poraznije, potpunu nesvjesnost govornika o značenju vlastitih riječi i rečenica. Također, čitatelj će se često suočiti s dojmom da bi se nekom političkom akteru ponešto moglo i oprostiti, da za neki promašaj postoje i kakve-takve olakotne okolnosti, samo kad bi taj ispred javnosti bio politički pristojan, kad bi se odlikovao obzirnim i pristojnim načinom komuniciranja...
Okruženi političkim i pseudopolitičkim diskursom, terminologijom i frazeologijom koja danomice buja, ne nužno uvijek s opsjenarskom svrhom, zaboravili smo, čini se, da mimo svih ideologija, politika i programa postoje te dvije bitne kategorije: biti pristojan i poštovati zdrav razum, odnosno elementarnu logiku. Mirjana Kasapović nas, uza sve ostalo, uporno podsjeća i na to i odašilje možda i svoju temeljnu poruku: mnogošto bi se i u najzapletenijim socioekonomskim i političkim odnosima, i u najradikalnijim svjetonazornim oprekama, i u najintenzivnijim osobnim i stranačkim nadmetanjima dalo lakše riješiti da se protagonisti potrude biti malo uljudniji i malo promišljeniji.
Knjiga se može kupiti po 49,90 kn na svim prodajnim mjestima
>>Otkopavaju se rovovi za nekažnjenu jugoslavensku i komunističku 'đubrad'
>>Katalonija samo smeta hrvatskoj prirepaškoj vanjskoj politici
Ja tu knjigu sigurno necu kupiti, meni je dosta jednoumlja, bolje cu pokloniti 50kn nekom siromaku.