Kada je 2004. godine Nobelovu nagradu za književnost dobila Elfriede Jelinek, autorica romana „Pijanistica“, vodile su se jetke polemike o njezinim književnim dometima.
Kada je lani Nobelovu nagradu dobila bjeloruska autorica Svjetlana Aleksijevič, mnogi su tvrdili da ona ne piše literaturu. Dio književnog establišmenta nije dobro reagirao ni na dodjelu Nobelove nagrade talijanskom dramatičaru Dariu Fou 1997. godine (zanimljivo je da je Fo umro točno na dan kada je objavljen dobitnik Nobelove nagrade za 2016. godinu).
I za turskog prozaika Orhana Pamuka, laureata iz 2006., tvrdili su da je Nobela dobio iz političkih razloga i preko reda, nekima je dvojbena bila i njemačka autorica porijeklom iz Rumunjske Herta Muller, pa onda nikoga ne treba čuditi ni val polemičnih mišljenja o Bobu Dylanu, američkom glazbeniku, kao ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost.
Da se odmah razumijemo, Dylan nema opsežan literarni opus i nije tipičan pisac iz lektirnih čitanki, ali ima ogromnu publiku, a time i utjecaj. Dylan nije (samo) tekstopisac, nego autentični pjesnik kojem su izdavači diljem svijeta objavljivali pjesničke zbirke (uostalom, dobio je i počasnog Pulitzera u čijem se obrazloženju naglašavala liričnost njegovih stihova).
Dakle, Bob Dylan je i pisac koji ima nedvojbenih književnih poriva pa je još daleke 1966. godine napisao i eksperimentalnu prozu, kraći roman toka svijesti „Tarantula“, koji je, na sreću, objavljen i u Hrvatskoj, i to u koprivničkom Šarenom dućanu. A u toj razbarušenoj knjizi koja je i na premijerno objavljivanje u Americi čekala nekoliko godina, Dylan je jasno napisao da svjesno nastavlja tamo gdje su stali Dostojevski, Melville, Kafka, Sartre, Tolstoj…
Zanimljivo je da je Šareni dućan objavio i knjigu poznatog američkog svestranog pisca Sama Sheparda „Kotrljajuća grmljavina“, zapravo Shepardov dnevnik o turneji Boba Dylana iz 1975. i 1976. godine, kada je Dylan muzicirao s kolegama i prijateljima među kojima su bili i Joan Baez i Allen Ginsberg. Uostalom, baš je Ginsberg izjavljivao da je Bob Dylan prije svega odličan pjesnik, a tek onda rock-glazbenik.
Očito, Dylan je dio američke živopisne intelektualne kreme, dio umjetničke elite koja svakako ima najveći utjecaj na svjetsku kulturnu scenu, i to ponajviše putem naširoko rasprostranjene diskografske i filmske industrije. A u tome naoko introvertirani Dylan pliva kao riba u vodi. U svom dugom životu (rođen je 1941. godine u američkoj državi Minesotti u skromnoj obitelji židovskih izbjeglica iz istočne Europe) bio je i glumac, scenarist, čak i režiser, te slikar i skulptor. O njemu je napisano na desetke biografija i studija, dobio je brojne nagrade i snimio brojne albume. A s diskografskom i koncertnom djelatnošću ni izdaleka ne želi stati. Njegova autobiografija „Kronike“ (u Hrvatskoj ju je objavio Algoritam) bila je 2005. proglašena memoarskom knjigom godine.
O Dylanu se i u Hrvatskoj pišu seminarski radovi i promišlja se njegova, mahom angažirana, protestna poezija. Uostalom, o Bobu Dylanu film je snimio i jedan Martin Scorsese (riječ je o naslovu „Bez povratka kući“). Pomalo je preuzetno i prejeftino Dylana nazivati trubadurom. Prije je on pomalo rezervirani, cinični prorok, predvodnik jedne buntovne generacije koja se uzaludno borila protiv ratova i nepravdi, ali je ostavila itekako dubok trag u umjetnosti. Istina, riječ je o generaciji koja je prvenstveno obilježila šezdesete godine prošlog stoljeća, ali je zahvaljujući ponajviše baš Bobu Dylanu ostala amblematski totem zapadne civilizacije sve do današnjih dana.
Pomalo je nevjerojatno, ali i simptomatično da u Hrvatskoj nije objavljena nijedna knjiga Dylanove poezije. Doduše, Hrvatsko društvo pisaca, prevoditelj Vojo Šindolić i urednik Kruno Lokotar pripremali su objavu zbirke Dylanove poezije, ali projekt je zaustavljen jer je Ministarstvo kulture uskratilo financijsku potporu za tu knjigu. Potpuno kriva odluka. Upravo populariziranjem autora poput Boba Dylana može se afirmirati vrijednost poezije kao književne vrste. Upravo Nobelova nagrada za Boba Dylana može književnicima osigurati novu, netradicionalnu publiku. Dylan kao nobelovac? Bolja vijest za književnost i Nobelovu zakladu nego za Dylana.