Jučerašnja vijest o imenovanju mons. Mate Uzinića nadbiskupom koadjutorom riječkim nije bila osobito iznenađenje u crkvenim krugovima jer se upravo ta kombinacija u kuloarima spominjala u srpnju kada je uz imenovanja biskupa mons. Petra Palića za Mostar i mons. Dražena Kutleše za Split trebao osvanuti i dubrovačko-riječki premještaj. Spominjalo se, doduše, i četvrto ime za Hvar, iz kojega je mons. Palić otišao u Mostar, ali ono je očigledno još uvijek na čekanju i Vatikan bi ga mogao objaviti s novim biskupskim imenima za upražnjene biskupije u Poreču i Dubrovniku.
Trenutačno Hvarskom i Porečko-pulskom biskupijom, do tih imenovanja, administriraju njihovi bivši biskupi. Ono što je otkrila ljetošnja kuloarska i tada još službeno nepotvrđena vijest o odlasku biskupa Uzinića u Rijeku kao nadbiskupa koadjutora (dakle, onoga koji će naslijediti aktualnog nadbiskupa kada on uskoro ode u mirovinu ili ako to ranije odluči Sveta Stolica), očigledna je tendencija Vatikana da u velika nadbiskupijska središta, koja će se uskoro redom prazniti zbog dobi njihovih ordinarija, imenuje već zaređene biskupe. Odnosno, da se već prije ispunjenja roka za umirovljenje postojećim nadbiskupima dodijele njihove “sjene” tj. koadjutori koji će ih naslijediti u trenutku kada to Rim odluči.
Splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić tako je dobio svoju “sjenu” u liku donedavnog biskupa porečkog mons. Dražena Kutleše, a riječki mons. Ivan Devčić jučer u liku mons. Mate Uzinića. I u jednom i drugom slučaju radi se o provjerenim biskupima, koji su u svemu po vatikanskoj mjeri. Svaki na svoj način, dakako. Pa bi se moglo reći da je biskup Kutleša nekako više po mjeri Kurije, a biskup Uzinić u duhu i stilu ophođenja pape Franje. No i jedan i drugi u godinama svoga dosadašnjeg biskupstva dobro su ušli u tajne i manire biskupskog upravljanja pa im nikakav problem neće biti uskočiti u nešto šire nadbiskupijske i metropolitanske okvire. Imenovanje “koadjutorskih sjena” dosadašnjim nadbiskupima koji su se približili kanonskoj dobi za umirovljenje, ali još nisu zreli za mirovinu, kako bi se to slikovito moglo reći, otkriva i onaj dio nevidljive priče da u Vatikanu nisu zadovoljni stanjem u njihovim nadbiskupijama.
O čemu se konkretno radi, zacijelo će zauvijek ostati dobro čuvana crkvena tajna, no neki se obrisi daju naslutiti po potezima koji slijede, poput, primjerice, imenovanja nadbiskupa koadjutora mons. Dražena Kutleše velikim kancelarom Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, u kojemu ne vladaju baš harmonični odnosi među profesorskim i svećeničkim strujama. Za Rijeku se posljednjih godina priča da teško nosi breme nagomilanih nevolja, od kojih neke nikako nisu za javnost, pa će nova zaduženja riječkog nadbiskupa koadjutora vrlo brzo barem jednim dijelom otkriti o kojim je bolnim točkama riječ. U velikom valu generacijske smjene koja je zahvatila hrvatski episkopat na redu su sada Zagreb i Zadar kao nadbiskupijska središta te Požega kao biskupijsko središte.
Važnost Zagreba i zagrebačkog nadbiskupa ne treba tumačiti, a Zadar ima posebnu težinu jer je još uvijek pod izravnom jurisdikcijom Svete Stolice te je zadarski nadbiskup trenutačno predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, dok Požega, ponajviše zahvaljujući radu svog dosadašnjeg biskupa mons. Antuna Škvorčevića, ima ekumensku težinu. Nastavi li Vatikan s dosadašnjom logikom imenovanja koadjutora nadbiskupima i u Zagrebu i u Zadru, pokazat će se da se radi o očiglednoj strategiji Svete Stolice kad je riječ o promjenama u episkopatu, kojom, osim što za nadbiskupe ustoličuje već zaređene biskupe, istodobno priprema polaganu predaju vlasti i ovlasti sa starih nadbiskupa na nove, sanirajući tako na najbezbolniji način nedostatke prijašnjih uprava i upravitelja.
S druge strane, upražnjene biskupije u Hvaru, Poreču i Dubrovniku dobit će nove biskupe, koji bi se mogli rediti iz mlađeg i poletnijeg svećeničkog krila, što bi Katoličku crkvu u Hrvatskoj itekako moglo osvježiti. I to u vrlo kratkom roku. Barem tako daju nagovijestiti imenovanja “nadbiskupa u sjeni” koja su se dogodila ovih mjeseci.