Posjedovanje kuće ili stana danas je vjerojatno nedohvatno za polovicu stanovništva. A mnogi koji bi si još i mogli priuštiti kupnju kuće ne žele imati glavobolju zbog troškova posjedovanja nekretnine… Napisao je to 30. srpnja na vodećem svjetskom portalu za investitore SeekingAlpha američki analitičar tržišta nekretnina Steven Hansen.
Troškova? Kakvih troškova? Zar nisu kamate na stambene kredite na povijesnom minimumu? Jesu, kaže Hansen. No ono što kupnju stambenih nekretnina danas u Americi čini nemogućom misijom nisu samo njihove visoke cijene, nego su to još i više nameti na prijenos vlasništva, skupo obvezno osiguranje, visoki porezi na nekretnine i golemi troškovi održavanja i preinaka. Zvuči poznato, zar ne? Čini se da britka Hansenova analiza, premda se odnosi na Ameriku, dobro objašnjava i bijes s kojim su Hrvati dočekali Vladinu namjeru uvođenja poreza na nekretnine i u Hrvatskoj, unatoč najavljenoj državnoj subvenciji kamata na kredite za kupnju prvoga doma.
Prema kriterijima “Međunarodnog pregleda dostupnosti stanova za 2017.” , koji je ovih dana u svom časopisu Demographia objavila Inicijativa Novog Zelanda, stanovi i kuće su dostupni ako im srednja cijena (medijan) nije više od triput veća od srednjeg godišnjeg obiteljskog dohotka. Umjereno su nedostupni ako im je cijena 3,1 do četiri puta veća, ozbiljno su nedostupni ako im je cijena 4,1 do pet puta veća, a jako nedostupni ako im je više nego pet puta veća.
Prema Eurostatu, medijan dohotka Hrvata je 5575 eura, a pomnožen s prosječnim brojem članova obitelji od 2,8 daje medijan godišnjeg obiteljskog dohotka od 15.610 eura. Ako uzmemo da je srednja cijena stana u Zagrebu 90.000 eura, ona je 5,8 puta veća od medijana dohotka i to zagrebačke stanove svrstava u skupinu jako teško dostupnih.
I na takvu situaciju država i grad nagomilavaju troškove, što i u Zagrebu kupnju stana za većinu stanovništva tek čini praktički nemogućom! Osim, naravno, obiteljima s godišnjim dohotkom većim od 30.000 eura ili 19.000 kuna mjesečno. O Dubrovniku, Splitu ili Komiži da i ne govorimo. No što se u nekom gradu događa kad u njemu stan ili kuću mogu kupiti samo najbogatiji, 11. kolovoza na portalu Socialeurope opisao je proslavljeni američki ekonomist Robert Shiller.
Ukratko: ti gradovi umiru. “Kada grad postupno postaje enklava kućanstava s visokim dohotkom, on počinje poprimati i njihove vrijednosti” , napisao je Shiller. “Kada geografija sve više dijeli ljude s različitim razinama dohotka, nejednakost u zaradama se zaoštrava, a rizik od društvene polarizacije, pa čak i od ozbiljnih konflikata, postaje sve veći.”
Za Shillera, u nekim slučajevima tržišnim silnicama treba dopustiti da iz sjajnih, velikih gradova istjeraju ljude s niskim dohotkom, koji ne mogu pridonositi toj veličini, da naprave prostora onima koji to mogu. No vjerojatnije je ipak da će tim sjajnim gradovima nedostajati suosjećajnosti, ljudskosti i osobito raznovrsnosti. A to stvara plodno tlo za opasnu mržnju i neprijateljstva.