Napeti odnosi između šefova izvršne vlasti u Hrvatskoj, predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Vlade Zorana Milanovića, zasad su samo obogatili fond stranih riječi u koji je, s pompom, uvezen francuski politički pojam "kohabitacije". Neki novi Klaić opet bi tu stranu umotvorinu lako preveo na hrvatski jezik, općenitije kao sustanarstvo, ili slobodnije kao zajednički život (bolje: život udvoje), a hrvatski bi Larousse dao tome pojmu političko značenje – kohabitacija nastaje u slučaju kad u izvršnoj vlasti dođe do "istodobne nazočnosti parlamentarne većine i šefa države različitih političkih tendencija", a voljom birača "osuđeni" su voditi državu, bez obzira na razlike i uzajamne suprotnosti. Kad se to dogodi, nemaju puno izbora: ili tako postupiti ili odstupiti!
U malo vremena, od promjene na Pantovčaku, našim političkim i medijskim govorom zavladala je manje-više nekritička upotreba toga političkog termina, najčešće kao ključa za objašnjenje sadašnjih sukoba Pantovčak – Markov trg. Nisu naši predsjednici i premijeri ni prije toga živjeli u idili, bez sukoba i bez konkurencije. Naizgled barem, Mesić i Sanader, pa Mesić i Kosor, ili Josipović i Kosor nisu se toliko međusobno sporili i osporavali, a imali su, gledajući formalno-pravno (a i politički), istu kohabitacijsku situaciju kakvu danas ima par Grabar-Kitarović – Milanović? Bilo je to manje-više normalno stanje koje se uklapa u klasičnu "dijagnozu" jednog francuskog političara koja i danas vrijedi za kohabitaciju na francuski način: "Kralj kraljuje, vlada vlada." U Hrvatskoj su se crte razdvajanja nešto pomakle pa stalni granični incidenti predsjednica – premijer ili govore nešto o izbornome kalendaru ili još više o temperamentima glavnih aktera. Uglavnom, naša država sve više, barem na medijskome planu, pokazuje da (ne) funkcionira s dvije izvršne glave.
Hrvatske igre prijestolja
Naoko složena kohabitacija, onako kako su je patentirali u zemlji njezina porijekla, u Francuskoj, u stvari je sasvim jednostavna: birači ne žele stavljati uvijek sva jaja u istu košaru, pad kad im se pruži prilika, i kad su nezadovoljni s jednom vlašću (recimo predsjedničkom), šalju joj kontrolu u obliku druge i drukčije političke vlasti (recimo, parlamentarne) ili obratno. I tako država dobiva, privremeno, do sljedećih izbora, dvije glave, dvije polovice izvršne vlasti, koje surađuju u okvirima ustavnih gabarita, nedovoljno jasnih za takvu dramatičnu priliku, ali ipak dovoljno čitljivih da netrpeljivost dviju vlasti ne završi u stanju stalnoga "rata" jedne polovice države protiv druge polovice države.
Naš sistem kohabitacije u jednome je smislu kamilica u odnosu na francuski: ustavnom reformom iz 2000. godine predsjedničke ovlasti bitno su smanjene da bi se prekinula autoritarna vlast koju je uživao i prakticirao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a glavnina vlasti skrenuta je prema Vladi. Tako je stvoren novi pol jake vlasti, to jači što pomicanje prema parlamentarnom sustavu nije praćeno i efektivnim jačanjem uloge parlamenta (tj. Sabora). Za kohabitaciju, shvaćenu kao sukob ili kao nametnutu suradnju, potrebne su dvije koliko-toliko ravnopravne polovice vlasti; u nas taj uvjet nije zadovoljen, šef (ili šefica) države udaljen je od efektivne vlasti, može se pozivati na svoj izvorni legitimitet koji su mu (joj) dali birači, ali ne može realno ništa promijeniti; promjene su u domeni Vlade, ona je odgovorna i za učinjeno i za neučinjeno. Moć sukobljavanja, koja je ipak imanentna kohabitaciji, znatno je smanjena, Vlada ne mora ni prihvatiti "igru prijestolja", gurajući stalno predsjednika (predsjednicu) u njen kut ograničene vlasti: može odatle vikati na Mjesec, ali ne može ništa promijeniti u (svojoj) zemlji. Na takvu je ulogu na početku mandata pristao Stjepan Mesić; njegovi nasljednici na Pantovčaku ne mogu sebi dodati ni gram nove vlasti, čak i da se spuste u Visoku, ako za to nije spremna druga politička većina (evidentno, nije). Od ispada naše kohabitacije država se neće tresti; druga je stvar da bi razlike, kad ih je narod već proizveo, mogle dati neke sinergijske efekte a da se ne moraju rušiti ustavne granice, ni s jedne ni s druge strane. Kohabitacija, kakvu je Francuska živjela, nije život na barikadama, nego u okvirima Ustava.
Kult republikanskih monarha
Za razliku od Hrvata koji ne vole jaču vlast da se protiv nje ne bi morali boriti, Francuzi obožavaju jaku vlast i jake političke ličnosti, od Napoleona do generala De Gaullea, da bi im mogli "otkazivati poslušnost", kako tu crtu nacionalne nezahvalnosti, tipične za velike narode, uočava akademik Jean d'Ormesson. Narod koji je srušio monarhiju i giljotinirao posljednjeg monarha Luja XVI., stvorio je u demokraciji novi kult "republikanskog monarha" koji je svoju političku dominaciju izgrađivao i u svim kohabitacijskim prilikama i neprilikama. "Peta je Republika", dokazuje povjesničar Yann Moix, "pokušavala stvoriti običnog građanina od monarha... Proizvela je monarha od običnog građanina".
Doista, galerija predsjedničkih likova Pete Republike potvrđuje takvu smionu tezu: Charles de Gaulle, Valery Giscard d'Estaing i François Mitterrand bili su "prirodni monarsi", Georges Pompidou i Jacques Chirac nisu to bili ni porijeklom ni uvjerenjem, Nicolas Sarkozy htio je to biti, ali nije uspio (vladao se kao Silvio Berlusconi, kako ga je o(t)pisao filozof Alain Finkielkraut), dok je François Hollande bježao u "normalnost", što je u zemlji autoriteta doživljeno kao slabost, karakterna i politička.
Kohabitacija je rođena kao neželjeno dijete Pete Republike. Njen "povijesni otac" general De Gaulle nikad nije vidio svoje "dijete", jer je ono ostalo skriveno u utrobi režima punih 28 godina, sve dok Francuzi nisu prvom predsjedniku s ljevice Françoisu Mitterrandu 1986. pridružili s desnice drugu polovicu vlasti, nacionalnu skupštinu i vladu, sa Jacquesom Chiracom na njenom čelu, kažnjavajući tako socijalističkog šefa države za krizu koju je izazvao u zemlji namećući politiku "raskida s kapitalizmom". General De Gaulle je 1969. otišao s vlasti i za manje incidente s biračima – kad na referendumu nije "prošao" njegov plan o decentralizaciji zemlje i reformi Senata; proveo je dvije godine u miru svoga doma u Colombeyu, zaspavši zauvijek dok je slagalo karte u očekivanju TV Dnevnika (koji je sutradan objavio da je Francuska postala "udovica").
Mitterrand nije ni pomišljao na ostavku, nego na osvetu: dvije je godine gledao Chiraca kako vlada zemljom, potpisivao njegove odluke o privatizaciji kompanija koje je on pet godina prije toga nacionalizirao i time legalizirao "raskid sa socijalizmom", a kad je došlo vrijeme predsjedničkih izbora, "svoga" je premijera poslao ponovno u opoziciju. Zemlja je opet dobila jednu glavu, što je u prirodi Pete Republike: jednobojnost je njena snaga, raznobojnost njena Ahilova peta.
Francuzi su skloni na svoje velikane prebaciti i vlastite krivnje, pa često kažu: "To je Voltaireova greška." Sudbina se na političkom planu ponavlja s generalnom De Gaulleom.
Dolazeći 1958. godine drugi put na vlast (poslije oslobođenja, u parlamentarnom režimu Četvrte Republike, nije mogao dulje izdržati stranačke borbe u kojima je moćna KP oscilirala između vjernosti Staljinu i pripadnosti Francuskoj), De Gaulle je tražio ovlasti koje će biti po mjeri prilika u kojima se zemlja nalazila, s ratom u Alžiru, s terorizmom na obje obale Mediterana i s nestabilnom državom u kojoj vlade nisu vladale ni jedno cijelo godišnje doba. Da bi još jednom preuzeo sudbinu zemlje u ruke, kako je to učinio u lipnju 1940. bijegom u London sa "Slobodnom Francuskom" u ruksaku, General je tražio široke ovlasti od svih političkih aktera – godinu dana grace perioda i novi Ustav, na kraju toga.
Između dosta raširene averzije prema De Gaulleu, više zbog njegove osorne naravi negoli politike, i pogibelji kojom su bili izloženi narod i država, politička je klasa izabrala ratnog spasitelja Francuske da izvede zemlju iz novoga kaosa. Prihvatili su i načela novoga ustavnog uređenja koje je po Generalovim korpulentnim mjerama skrojio njegov politički prijatelj Michel Debre i ušli svi zajedno u avanturu polupredsjedničkog sustava i neizvjesnost Pete Republike. Sve radi spasa Francuske kojoj su rat i nasilje aktivirali smrtna zvona. Pisac Ustava i njegov politički mentor predvidjeli su sve instrumente vlasti da bi novom šefu države dali u ruke pravne i političke mogućnosti da jakom rukom vodi zemlju: novi se predsjednik postavio kao ličnost iznad i izvan političkih stranaka, da bi lakše moderirao zakrvljene odnose među njima; njegova je bila prva i posljednja u sastavljanju vlade i u određivanju njene politike, a da bi bilo do kraja vidljivo tko je gazda u zemlji, on je predsjedao svim sjednicama kabineta. Jedna do aktivnijih političkih figura iz toga vremena, ministar u čak desetak vlada nasukane Četvrte Republike, François Mitterrand nije gubio vrijeme da otprve napadne De Gaullea da je izveo "permanentni državni udar" (naslov njegove knjige); budući francuski predsjednik nije time bitnije naškodio Generalovim planovima da čvrstom rukom upravlja zemljom, ali je sebi priskrbio status glavnog oporbenog vođe i Generalova uvjerenog političkog protivnika.
To što je vođa Socijalističke stranke i sam kasnije u Elizejskoj palači obukao odijelo izrađeno za potrebe izvršitelja "državnoga udara" nije ga dovelo ni u kakav sukob moralnih interesa. Štoviše, vladao je dulje nego ijedan predsjednik prije i poslije njega, punih 14 godina, i našao na kraju formulu da svoju nedosljednost pretvori u vlastitu pobjedu: "Institucije Pete Republike bile su opasne prije mene, bit će opasne i poslije mene!" U eri generala De Gaullea, i kasnije Georgesa Pompidoua i Valeryja Giscarda d'Estainga, nije dolazilo do kohabitacija, osim što je znalo zaiskriti u odnosima predsjednika i njegova prvog ministra, u duhu Pete Republike, tj. na štetu slabijega. Polupredsjednički sustav funkcionirao je na stabilan način, ne uvijek demokratski uzorno, računa li se stalno poniženje parlamenta, marginaliziranje vlade i manipuliranje medijima. Režim je bio toliko otporan i jak da su Vladimir Šeks i Smiljko Sokol, pisci našeg Božićnog ustava, pronašli u njemu rješenje za Hrvatsku koja je u ratnim uvjetima prolazila težak put tranzicije od totalitarnog na demokratsko uređenje, od jednopartijskog na pluralni režim, od "dogovorne ekonomije" na tržišno gospodarstvo. Jesu li naši vrli ustavopisci sigurno uzimali u obzir i incidente polupredsjedničkog sustava kakva je (i) kohabitacija? Ili su zažmirili i prepustili predsjedniku Tuđmanu da ih rješava ako do njih dođe (kako bi to izgledalo na nacionalnoj razini da nije uvijek pobjeđivao HDZ, može se pretpostaviti na primjerima neuspjele kohabitacije s demokratski izabranim vlastima u Zagrebu).
Građani vole kohabitacije
Uglavnom, kohabitacija se dogodila prvi put u vrijeme detuđmanizacije režima, nije ugrozila stabilnost države, jer su sukobljene strane bile neravnopravne, i nije se događala samo između različitih političkih obitelji, nego i unutar njih, kako se može zaključiti iz neopranog veša koji otkriva bivši predsjednik Ivo Josipović, kao konfliktnost odnosa koje je i sam imao s predsjednikom Vlade Milanovićem. I u Francuskoj je najnapetiji odnos predsjednik – premijer vladao između Mitterranda i Michela Rocarda, dakle dvojice vodećih socijalističkih političara; popularniji Rocard žalilo se da je sam imenovao "samo sedam ministara" i da je na početku mandata morao potpisati – ostavku. Možda je Edith Cresson, prva žena na čelu vlade, prošla i gore: Mitterrandov savjet da bude nepopularna shvatila je suviše doslovno pa je nakon manje od godine dana morala odstupiti zbog rekordne nepopularnosti! Kao "pravi Bizantinac" ili "Mozart laži" Mitterrand je uživao u svakoj kohabitaciji jer je mogao dokazati svoju političku nadmoć i intelektualnu superiornost. Tamo gdje bi hrabri De Gaulle napuštao poprište borbe, lukavi Mitterrand je stvarao idealni teren da može voditi državu a da ne odgovara za posljedice vladavine.
Iako to nisu planirali, arhitekti Pete Republike ugradili su kohabitaciju kao njenu sistemsku grešku kad su predsjedniku dali mandat od sedam godina, a nacionalnoj skupštini samo pet godina. Birači su tako uživali privilegij da na pola mandata uskrate predsjedniku potporu njegove vlade, ali je 2000. godine ukinuta na inicijativu Jacquesa Chiraca, poslije njegova dugog (5 godina) iskustva bolne kohabitacije s Lionelom Jospinom; između dugog mandata i komforne vlasti tadašnji šef države odlučio se na usklađivanje mandata predsjednika s mandatom nacionalne skupštine. Građani su izgubili dragocjeno oruđe za igru s političarima, i oni za kohabitacijom mogu više žaliti od političara. Iz njihova ugla, kohabitacija je mač s dvije oštrice i nije im loše palo da je mač vraćen u korice.
Hrvatska je tako na putu da od Francuske preuzme štafetu kohabitacije.
>>Frapantna sličnost! Započela mandat baš kao i bivši predsjednik
Premijer je rekao Mi i Oni , za pametnoga dovoljno .