U povodu proglašenja pape Ivana Pavla II. svetim s neizmjernom radošću iskazujem poštovanje prema duhovnoj i političkoj dimenziji ovog velikog čovjeka te njegovoj važnosti za Europu, popraćeno svojim sjećanjem.
Papa Ivan Pavao II. dirnuo je svijet i srca ljudi. Upravo je to bila njegova “tajna”. Znao ih je razumjeti, zainteresirati i ganuti. Stajao je na čvrstim vrijednosnim temeljima i bio je duboko ukorijenjen u kršćanskoj vjeri. Upravo se na toj osnovi suprotstavljao svakom obliku neslobode, zagovarajući istovremeno razumijevanje i pomirenje.
Izbor kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa, za novog papu u kasnim večernjim satima 16. listopada 1978. za mnoge je diljem svijeta, a i za nas Nijemce, kao uostalom i za mene osobno, bilo veliko iznenađenje, ustvari senzacija. Prvi je puta za poglavara Katoličke crkve izabran kardinal iz tada još komunističke Poljske. Birajući crkvenog čovjeka iz Istočnog bloka, koji se godinama bio dokazivao u borbi protiv komunističke ideologije, kardinali u Rimu odaslali su i političku poruku. Izbor pape Ivana Pavla II. bio je istovremeno i signal protiv ugnjetavanja i protjerivanja kršćana diljem svijeta.
S njegovim izborom tada nitko nije računao; gotovo nitko u to doba nije mogao zamisliti posljedice tog izbora za svijet, a u prvom redu i za Europu. Kasnije sam iz razgovora s Mihailom Gorbačovom saznao da je i vodstvo u Kremlju, predvođeno Leonidom Brežnjevim, bilo potpuno iznenađeno izborom. Moskovsko vodstvo i vrh bratskih komunističkih stranki teško su prihvaćali izbor Karola Wojtyłe.
Krakovskog kardinala Karola Wojtyłu upoznao sam u lipnju 1977. u Mainzu kada je bio u posjetu kardinalu Herrmannu Volku. Imao sam tada priliku voditi kraći razgovor s njim. Njegova živahnost i otvorenost već su tada ostavile na mene snažan dojam, jednako kao i njegovo duboko poznavanje njemačkog duhovnog života, filozofije i povijesti. Za to što je nas Nijemce tako dobro poznavao bilo je od prednosti što je dobro vladao njemačkim jezikom. Kada sam ga 1977. upoznao nisam ni slutio da sam se susreo s budućim papom.
Ubrzo nakon njegovog izbora za papu pokazalo se da Ivan Pavao II. ima vrlo jasan stav o svim pitanjima ljudskih prava te da je nepokolebljiv i neustrašiv borac za slobodu. Njegovi su stavovi proizlazili dakako iz njegovih vlastitih iskustava, najprije onih u četrdesetim godinama proteklog stoljeća s nacističkim režimom, a potom i onih s komunističkim režimom u Poljskoj. Papa iz Poljske imao je na kraju presudan udio u prevladavanju totalitarne i protuvjerske ideologije zbog koje su naš kontinent i naša zemlja bili podijeljeni više od četrdeset godina.
Okorjeli staljinist Janúsz Tomaszewski rekao mi je da ga uopće ne zanima milijun ljudi na papinskoj misi u poljskoj Częstochowi
Svojom porukom i karizmom oduševljavao bi ljude, što je posebno došlo do izražaja prilikom njegova prvog posjeta u svojstvu pape u njegovoj domovini Poljskoj, čega se još danas vrlo dobro sjećam. Još uvijek vidim pred sobom televizijske slike s više od milijun ljudi okupljenih na papinskoj misi u Częstochowi. Te su slike obišle svijet i govorile više od riječi: ljudi žele slobodu. Vodeći komunisti Istočnog bloka o tome su imali potpuno drukčije mišljenje. Neću nikada zaboraviti kada me nekoliko mjeseci kasnije u Uredu saveznog kancelara u Bonnu, usred sukoba oko sindikata Solidarnošć, posjetio tadašnji ministar unutarnjih poslova Janúsz Tomaszewski, poznat kao stari okorjeli staljinist. Na moje pitanje kako procjenjuje razvoj u vezi sa sindikatom Solidarnošć, odbojno mi je odgovorio: “Ne trebate se zamarati time. Potpuno vladamo situacijom.” Odgovorio sam mu da policijske snage teško mogu vladati milijunom ljudi koji su se okupili na papinskoj misi u Częstochowi i digli svoj glas za slobodu. Odgovorio mi je da ga to uopće ne zanima, pa je naš razgovor tako brzo priveden kraju.
Da je izbor Ivana Pavla II. bio presudan događaj od iznimne važnosti za svjetsku politiku, bivalo je sve jasnije iz godine u godinu njegovog pontifikata. Njegov doprinos slomu komunizma neće pasti u zaborav. Papa Ivan Pavao II. igrao je važnu ulogu u ostvarenju sna o padu Berlinskog zida i mirnom ujedinjenju Njemačke i Europe 1989./90.
Hrabreći ljude u zemljama pod komunističkom vlasti, davao im je snage i ulijevao vjeru da ne gube nadu u život u slobodi. Znao je da prividno neuništiv komunistički sustav ne može opstati pred poviješću jer proturječi suštini čovjeka, protiv čega se i borio.
Sjećam se mnogih konstruktivnih i dojmljivih razgovora s Ivanom Pavlom II. Svakim novim susretom učvršćivao se taj predivan odnos s najvažnijim i najmoćnijim čovjekom Katoličke crkve. S tim čovjekom, koji me često oduševljavao svojim pronicljivim političkim analizama, povezivala me, među ostalim, naša vjera u Europu. Bili smo istog mišljenja o suštinskoj važnosti Europe za budućnost naših zemalja i našeg kontinenta, za mir i slobodu. Kako za mene, tako je i za njega nakon sloma komunizma bilo od elementarne važnosti da se narodi srednje, istočne i jugoistočne Europe uključe u izgradnju zajedničke Europe. Bili smo svjesni toga da će Europska unija ostati nepotpuna, ograniči li se samo na zapadnu Europu. U tom kontekstu Ivan Pavao II. uporno je i s pravom prizivao duh Europe. Često je tumačio kako je duhovno i duševno razumijevanje naše Europe preduvjet za sve ekonomske rezultate. Stalno upućujući na križ i kršćansku tradiciju u Europi, naglašavao bi da je Europa u prvom redu zajednica zajedničkih vrijednosti i kulture.
Na Brandenburškim vratima uhvatio me za ruku i rekao: vrata su otvorena, zid je pao, Berlin i Njemačka više nisu podijeljeni, a Poljska je slobodna
Sa zahvalnošću se mi Nijemci prisjećamo i njegovih posjeta 1980., 1987. te 1996. nakon ujedinjenja Njemačke. Sjećam se te večeri 23. lipnja 1996. kao da je bila jučer. Na istočnoj strani Brandenburških vrata održavao se skup u povodu papina posjeta. Na putu do tamo papa i ja zajedno smo išli sa zapada na istok prolazeći Brandenburškim vratima. U tom me trenutku uhvatio za ruku i rekao: “Gospodine savezni kancelaru, ovo je veliki trenutak u mojem životu. Ja, papa iz Poljske, stojim s Vama, njemačkim saveznim kancelarom, na Brandenburškim vratima i vrata su otvorena, zid je pao, Berlin i Njemačka više nisu podijeljeni, a Poljska je slobodna.”
Mi Nijemci i Europljani, a zajedno s nama i brojni ljudi diljem svijeta, imamo opravdan razlog iskazati svoju zahvalnost ovom velikom čovjeku. Papa Ivan Pavao II. bio je sretna okolnost za Njemačku, za Europu i za cijeli svijet. Bio je pontifeks u pravom smislu riječi: bio je graditelj mostova. Bio je papa kakvog dugo nije bilo.
Proglašenje Ivana Pavla II. svetim ima veliku simboličnu vrijednost u vremenu u kojem se svijet i posebno Europa nalaze u teškom položaju. U uzbuđenost ovih dana uklapa se i proglašenje svetim još jednog važnog pape, Talijana Ivana XXIII. U rečenici koja potječe od njega, a koju rado citiram: “Ivane, nemoj se smatrati tako važnim”, krije se važna poruka: onaj tko obavlja odgovornu i utjecajnu dužnost ne smije se nikada smatrati mjerilom svega.
Neka stoga proglašenje svetima dvojice papa, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII., svima nama bude signal, a svima onima koji djeluju odgovorno smjernica za njihovu politiku. U zajedničkoj odgovornosti za mir i slobodu, produbimo i upotpunimo Europu. U tom kontekstu ne treba zaboraviti da je i Rusija, ne samo zemljopisno, nego i svojom poviješću i kulturom, dio naše Europe.
Nazalost u hrvatskoj komunizam jos nije pao. Dokaz za to je ova vlast.