Kojim se jezikom služe Srbi u Hrvatskoj: Jedan narod, tri jezična standarda

Kojim jezikom govore Srbi u Hrvatskoj? Na to pitanje, koliko god se činilo jednostavnim, nema jednostavnog odgovora. Ne zato što hrvatski Srbi nemaju svoj jezik, nego zato što ga je teško jednoznačno definirati jer se služe različitim jezičnim standardima. Slušate li govor obrazovanog Srbina iz Zagreba ili Rijeke, nećete primijetiti nikakvu razliku između njegova jezika i jezika kojim se služi obrazovani Hrvat. Razlike možete uočiti tek u govoru Srba koji žive na Kordunu, Baniji, u Lici, a ponajviše u govornika iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

Jezičnom šarenilu naših srpskih sugrađana pridonosi i zanimljiva situacija u Novostima, tjedniku koji u Zagrebu izdaje Srpsko narod- no vijeće. Već na prvi pogled jasno je da jezik toga časopisa nije unificiran, da autori i Srbi i oni koji se ne izjašnjavaju tako imaju potpunu slobodu u odabiru jezičnog standarda, pa u njemu možete naći članke napisane na hrvatskom književnom jeziku i na ćirilici, ali i članke tiskane na latinici a napisane standardom koji odstupa od hrvatskoga (hiljada umjesto tisuća, međunarodni nazivi za mjesece: januar, februar..., tačno umjesto točno itd.). Lingvisti kažu da se hrvatski Srbi služe trima jezičnim standardima. Jedni se služe hrvatskim standardom, bilo u izvornoj ili miješanoj verziji, i takvih je govornika puno. Drugi govore tzv. zapadnom, ijekavskom varijantom jezika koji je definirao još Novosadski dogovor 1954. u tadašnjoj Jugoslaviji. Taj se tjedniku koji u Zagrebu izdaje Srpsko narodno vijeće.

Već na prvi pogled jasno je da jezik toga časopisa nije unificiran, da autori i Srbi i oni koji se ne izjašnjavaju tako imaju potpunu slobodu u odabiru jezičnog standarda, pa u njemu možete naći članke napisane na hrvatskom književnom jeziku i na ćirilici, ali i članke tiskane na latinici a napisane standardom koji odstupa od hrvatskoga (hiljada umjesto tisuća, međunarodni nazivi za mjesece: januar, februar..., tačno umjesto točno itd.).

Video: Vecernji list

Lingvisti kažu da se hrvatski Srbi služe trima jezičnim standardima. Jedni se služe hrvatskim standardom, bilo u izvornoj ili miješanoj verziji, i takvih je govornika puno. Drugi govore tzv. zapadnom, ijekavskom varijantom jezika koji je definirao još Novosadski dogovor 1954. u tadašnjoj Jugoslaviji. Taj se tjedniku koji u Zagrebu izdaje Srpsko narodno vijeće. Već na prvi pogled jasno je da jezik toga časopisa nije unificiran, da autori i Srbi i oni koji se ne izjašnjavaju tako imaju potpunu slobodu u odabiru jezičnog standarda, pa u njemu možete naći članke napisane na hrvatskom književnom jeziku i na ćirilici, ali i članke tiskane na latinici a napisane standardom koji odstupa od hrvatskoga (hiljada umjesto tisuća, međunarodni nazivi za mjesece: januar, februar..., tačno umjesto točno itd.). Lingvisti kažu da se hrvatski Srbi služe trima jezičnim standardima. Jedni se služe hrvatskim standardom, bilo u izvornoj ili miješanoj verziji, i takvih je govornika puno. Drugi govore tzv. zapadnom, ijekavskom varijantom jezika koji je definirao još Novosadski dogovor 1954. u tadašnjoj Jugoslaviji. Taj se jezik službeno zvao hrvatskosrpski ili srpskohrvatski i imao je dvije ravnopravne inačice zapadnu ijekavsku i istočnu ekavsku. On je u slabijoj uporabi, ali se često miješa s hrvatskim standardom, pa nije neobično čuti govornika koji govori i kazalište i garantovao. Treći je standard zastupljen u istočnoj Slavoniji. Riječ je o šumadijsko-vojvođanskom novoštokavskom dijalektu s ekavskom osnovom, s time da se u nekim mjestima sa srpskom većinom, primjerice u Pačetinu i Boboti, govori ijekavski. Zanimljivo je da tim dijalektom govore i neki Hrvati s toga područja. Kako na svoj jezik i pismo gledaju sami Srbi u Hrvatskoj? Time se pozabavio Filip Škiljan, znanstveni suradnik u Institutu za migracije i narodnosti, u sklopu svoga istraživanja “Identitet Srba u Hrvatskoj” koje je u časopisu Politička misao objavio 2014. godine. Intervjuirajući nekoliko desetaka Srba iz cijele Hrvatske, autor je ponajprije uočio i upozorio da se srpsko stanovništvo ubrzano asimilira, što je posebno izraženo u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske i u velikim gradovima poput Zagreba, Splita i Osijeka. Mnogi Srbi koji žive u njima ne žele biti etiketirani kao nacionalna manjina, nego kao građani Hrvatske pa im je lakše izjasniti se kao Hrvati. To je osobito često u djece iz mješovitih brakova. Slična je situacija i na selima i u manjim gradovima sjeverozapadne Hrvatske (Bjelovar, okolica Križevaca, Garešnice i Kutine).

Istraživanje je pokazalo da Srbi u Hrvatskoj različito gledaju na svoj jezik. Tako žena iz Vrhovina (r. 1950.) kaže: “Hrvati iz Vrhovina govorili su istim jezikom kao i mi Srbi. Njihov se jezik razlikovao od jezika Hrvata iz Sinca i Čovića deset kilometara od Vrhovina koji su govorili čakavskim.” Drugi ispitanici ipak smatraju da danas postoje znatne razlike između jezika Hrvata i Srba u njihovim krajevima. Vrlo slikovit primjer daje muškarac iz Benkovca (r. 1982.): “U Benkovcu su svi domaći Hrvati prihvatili ikavicu, a Srbi i dalje govore štokavski ijekavski iako ih ima koji govore ikavicom. To ti je tako. S kim si - taki si. Kad sam se vratio iz Srbije 2008., radio sam u pilani sa razvojačenim braniteljima. Svi su znali tko sam. Jedan mi je rekao da nije mlijeko neko mliko, ali mu ja nisam pustio. Kad sam bio u Srbiji, izgubio sam svoj govor. Ne govorim više kao Benkovčani prije 1990. godine. U Srbiji sam zbog govora imao problema pa sam prihvatio ekavicu. Kad sam se vratio u Hrvatsku, govorim kao i moji doma i više mi nikada nitko neće nametnuti dijalekt.”

I kazivač iz Knina (r. 1979.) primjećuje slično: “Domaći Srbi i Hrvati do rata su govorili istim jezikom, kako se god on zvao. Forsiranje nacionalnih podjela pokrenulo je i forsiranje nacionalnih jezika. Jednakim jezikom govori se i danas u Kninu, s tendencijom da se podjela izvrši tako da Hrvati govore ikavicom, a Srbi ijekavicom. Zamjetan je i trend da pridošli Hrvati iz Bosne počinju govoriti ikavicom, iako to prije nisu činili. S druge strane brojni Srbi povratnici iz Srbije donijeli su sa sobom pokoju riječ kojom se prije nisu koristili.”

U koprivničkom kraju razlika između jezika Srba i Hrvata znatna je. Srbi su štokavci ijekavci, a Hrvati kajkavci. Kazivačica iz Velikih Grabičana pokraj Koprivnice (r. 1986.) kaže da je to bio i razlikovni element po kojem je bila prepoznatljiva: “Moji su mi rekli da je jezik ono po čemu će me svi prepoznati kamo god da odem. U školu sam išla gdje su svi govorili kajkavski, a jedino ja štokavski. U Koprivnici čak i Srbi govore kajkavski, ali ne potpuno.” Iz iskaza je vidljivo, zaključuje Škiljan, da postoje dva stava kazivača o jeziku kojim govore.

U jednom dijelu Hrvatske taj je jezik razlikovni element između Hrvata i Srba. To je karakteristično za Podravinu, križevačko područje i za neke dijelove Gorskog kotara, a u ostalim područjima taj se lokalni jezik mnogo manje razlikuje. U sjevernoj Dalmaciji, piše Škiljan, taj je jezik promijenjen nakon rata 1991. – 1995. Čini se da se u Benkovcu i Kninu nameće da Hrvati govore ikavski, a Srbi i dalje govore ijekavski štokavski, sada s primjesama ekavice koju su donijeli iz izbjeglištva (iako je to slučaj i u ostalim krajevima Hrvatske gdje žive Srbi koji su bili u izbjeglištvu u Srbiji).

Kad je riječ o pismu, oni Srbi kojima je stalo do identiteta osjećaju ćirilicu svojim pismom, no ona je ipak najprisutnija u istočnoj Slavoniji i Baranji, gdje i ima najviše Srba. Ćirilicom se služe otkako su se doselili na područja današnje Hrvatske, o čemu svjedoče brojni sačuvani crkveni dokumenti. Ćirilično pismo bilo je priznato i u Habsburškoj Monarhiji, a priznao ga je i Hrvatski sabor.

Vratimo se sada u 19. stoljeće. Prožimanje Hrvata i Srba na području današnje Hrvatske ima dugu povijest, no prekretnica u njihovim odnosima dogodila se u vrijeme Ilirskog pokreta (1830. – 1843.), čiji je cilj bilo kulturno i političko jedinstvo svih “Ilira”, tj. južnih Slavena. Međutim, kako je sazrijevala svijest o neostvarivosti ilirske ideologije, sve su glasniji i prihvatljiviji postajali stavovi o potrebi stvaranja zajedničkoga književnog jezika Hrvata i Srba, kojima je zajedničko i štokavsko narječje i ijekavski izgovor. Stoga su se 1850. u Beču sastali: Vuk Stefanović Karadžić, njegov sljedbenik Đuro Daničić, tadašnji najugledniji slavist Fran Miklošič, a od Hrvata Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković. Na tome sastanku – danas poznatom kao Bečki književni dogovor – dogovorene su osnovne smjernice razvoja književnoga jezika zajedničkoga i Hrvatima i Srbima, a koje su bile u skladu s Karadžićevim jezičnim i pravopisnim postavkama.

Zaključeno je da je za književni jezik Hrvata i Srba najprikladniji ijekavski govor južnoga, tj. hercegovačkoga novoštokavskog tipa, s pisanjem refleksa ije u dugim, a je u kratkim slogovima; da se h piše svugdje gdje mu je po etimologiji mjesto itd. Karadžiću je kao najboljem poznavatelju štokavskih govora povjereno da izradi glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio. (Taj povijesni trenutak donosi nam odgovor na današnje pitanje zašto su hrvatski i srpski standardi toliko slični. Zato što su oba standarda, kao i bošnjački i crnogorski, nastali na osnovi štokavskoga narječja i na osnovi istoga štokavskog dijalekta – istočnohercegovačkoga. Ali to nikako ne znači da je riječ o jednome jeziku.) Kako Bečki književni dogovor nije bio služben niti je ikoga obvezivao, u prvi čas nitko ga nije prihvatio.

U Hrvatskoj je još bila snažna ilirska koncepcija, no postojao je i još jedan razlog za skepsu: južnoslavenska ideja Srbima je služila u prvom redu za politiku širenja Srbije. U Garašaninovu Načertaniju iz 1844. najviši je cilj ujedinjenje svih Srba u jednu državu. A Karadžić je u članku Srbi svi i svuda iz 1849. zastupao tezu da je štokavsko narječje srpsko i da su svi štokavci Srbi. Na osnovi te teze neki su jezikoslovci pogrešno smatrali da Srbi i Hrvati govore jednim, srpskohrvatskim jezikom. Vuk je među Srbe ubrajao i Crnogorce, i Bošnjake, i Makedonce. Hrvate je pak nazivao Dubrovčani, Slavonci, Dalmatinci, Bunjevci, Šokci. Kao odgovor na srpsku nacionalnu ideju, u Hrvatskoj je Ante Starčević uobličio ideju samostalne Hrvatske zasnovanu na pravaštvu. Polemike između hrvatskih i srpskih jezikoslovaca o tome kome pripada štokavština traju od vremena ilirizma do danas. Karadžićevu reformu Srbija je prihvatila tek 1868., s time da je umjesto ijekavskog prihvaćen ekavski izgovor. Hrvatski sljedbenici bečkog dogovora polemizirali su s ilircima o književnom jeziku tijekom cijelog 19. stoljeća, ali prvi ozbiljan udarac ilirskim jezičnim i pravopisnim koncepcijama zadao je 1864. lingvist Vatroslav Jagić svojim člankom Naš pravopis u kojemu ističe potrebu da se jezični i pravopisni problemi riješe samo za Hrvate i Srbe. Daljnji događaji sve su više išli u korist vukovcima.

U Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (JAZU) dolazi najbliži Vukov suradnik Đuro Daničić, koji 1878. izdaje Ogled Rječnika hrvatskoga ili srpskog jezika, a 1880. njegov prvi svezak, potpuno na vukovskim načelima. Taj rječnik, iza kojega je stao JAZU, odigrao je veliku ulogu u pobjedi vukovske književnojezične koncepcije potkraj 19. stoljeća. Tomislav Maretić, jedan od najistaknutijih vukovaca, razvija prevodilačku i jezikoslovnu djelatnost posve u duhu Karadžićevih ideja. Godine 1889. vlada konačno odlučuje riješiti pitanje pravopisa, a njezin posebni odbor zaključuje da je za škole potreban jedan pravopis, i to zasnovan na fonetskim načelima. Vlada zadužuje Ivana Broza da izradi pravopis i pravopisni rječnik i tako se 1892. pojavljuje njegov Hrvatski pravopis. Taj je pravopis propisan za škole, a prihvatili su ga i hrvatski književnici, publicisti i znanstvenici te je u Hrvatskoj postignuto toliko željeno pravopisno jedinstvo. Završni korak u normiranju hrvatskoga književnog jezika bila je Maretićeva Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika iz 1899., zasnovana na korpusu Karadžićevih izdanja narodnih pjesama, pripovjedaka i poslovica te Karadžićevih i Daničićevih djela.

Pobjedom vukovske koncepcije hrvatski se jezik svojom dijalekatskom podlogom jako približio govorima srpskoga naroda u Hrvatskoj, a približio se i reformiranom, novoštokavskom srpskom standardu. U 20. stoljeću hrvatski jezik čekali su novi organizirani pokušaji spajanja u zajednički jezik: najprije Skerlićeva anketa iz 1912., tj. prijedlog srpskog književnog kritičara i povjesničara Jovana Skerlića da Hrvati preuzmu ekavicu, a Srbi zauzvrat uzmu latinicu, a potom Novosadski dogovor 1954. godine. Stisak će popustiti tek nakon Deklaracije o jeziku 1967., koja je nagovijestila hrvatsko proljeće i borbu za samostalnu državu i samostalan razvoj hrvatskoga jezika. Srbi u Hrvatskoj proživjeli su višestoljetni zajednički jezični razvoj s Hrvatima na osnovi zapadnoga novoštokavskog ijekavskog tipa, dakle onih govora koji su osnova suvremenoga hrvatskoga književnog jezika. Zanimljivo je da ih u stvaranju standardnog jezika povezuje i Sava Mrkalj, Srbin iz Sjeničaka na Kordunu, koji je jezičnu reformu započeo već 1810., znači prije Karadžića, te se smatra Karadžićevim pretečom. Studirao je i u Zagrebu, a tijekom studija u Pešti napisao je knjižicu u kojoj se zalagao za reformu nerazumljivog pravopisa koji se upotrebljavao u Pravoslavnoj crkvi i književnosti i tražio primjenu fonetskog pisma temeljenog na narodnom jeziku.

Zbog svojih je ideja bio izložen progonu crkvenih krugova, i to toliko da se 1817. odrekao svoje grafijskoortografske reforme. Povijest pokazuje da se Hrvati nisu neprekidno odupirali stvaranju jedinstvenoga jezika. Praktički do polovice 20. stoljeća sudjelovali su u unifikaciji jezika i zastupali ideju o jednom jeziku, kao što su hrvatski političari zastupali ilirsku pa onda južno- slavensku / jugoslavensku ideju. Uostalom, najpoznatiji vukovci (Tomo Maretić, Stjepan Ivšić...) bili su upravo Hrvati. U Srbiji je ideja srpskohrvatskoga jezika još uvijek živa i mnogi lingvisti ne libe se upotrebljavati taj naziv. Razlog je jednostavan: Srbi su brojniji narod te ne osjećaju nikakvu opasnost od hrvatskoga jezika. Da im je uzor bio patrijarh Josif Rajačić, Hrvati i Srbi nikad ne bi ratovali. Evo što je napisao 1. svibnja 1861. u pismu Saboru Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije: “Srblji i Hrvati najbliža su braća među sobom, ali je opet svaki narod imao i svoje osobito ime od onoga vremena, kad su u prvo doba istorije oni zajedno ili u najbližem susjedstvu, jedan sa drugim živili, pak jednako do danas. Srblji imadu svoju, a Hrvati svoju osobitu istoriju; Srblji imaju svoju, iztočnu, a Hrvati svoju, zapadnu, crkvu; Srblji graničari imaju svoj, a Hrvati svoj jezik; Srblji imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. Ako dakle Srblji i Hrvati i jesu najbliža braća, ipak oni nisu jedan i isti narod. (...) Kad pominjem razliku ovu, nečinim to za cielo zato, da ove narode jednoga od drugoga otuđujem, Bože me sačuvaj, nego zato, da ih baš time u prijateljskom odnošenju utvrdim, kao braću, koja se svaki posebice sa vrlinah i čestitostih svoje braće diče i ponose.”