Teška je od kilogram i pol do tri kilograma, ima malu glavu bez “ćube” i lice jarko crvene boje. Kljun je bijel ili boje mesa, tijelo dugo, leđa široka, prsa duboka i dobro zaobljena, bataci jaki i slabo vidljivi, a noge jake. To je kokoš hrvatica, autohtona vrsta kokoši koja se, srećom, uspjela spasiti od nestanka. Velike zasluge u tome ima Vladimir Čižmešija iz Donje Dubrave, koji je 80-ih godina pokrenuo obnavljanje vrste čiji primjerci danas šetaju desecima međimurskih dvorišta. Sve dok ne završe u juhi ili u zdjeli za pečenje.
- Kokoš hrvatica daje finu, najbolju juhu! I najbolje su nesilice jer godišnje daju od 200 do 240 jaja - ne može ih nahvaliti Đuro Golubić (54) iz Kotoribe, koji tu vrstu uzgaja već više od 20 godina. “Zarazio” ga je upravo Čižmešija, od kojeg je puno naučio. Iznenadile su ga, veli, karakteristike kokoši otporne na zimu i zahvalne za uzgoj. Svoje kokice, kako ih naziva, Đuro vodi i po natjecanjima. Bio je već na tri smotre europskog ranga. Sjeća se jedne koja je tri godine za redom proglašavana šampionkom. Sve je druge zasjenila ljepotom perja i držanjem. Kokoš hrvatica nastala je od domaće kokoši koje su u Međimurju i Podravini nazivali “dudice”.
Golubić ih ima pedesetak, a za one koje prstenuje dobiva i državni poticaj koji iznosi 60 kuna po kljunu. Za jato sastavljeno od 10 kokoši i jednog prijetla dobiva se 660 kuna. Stručnjaci kažu da je kokoš hrvatica najpogodnija za ekološki uzgoj. Đuro radi na održavanju strojeva u Calzedoniji, i svaki dan putuje 20 kilometara do Čakovca i natrag. Ostane mu vremena i za male životinje. Pomažu mu supruga Lina i sestre. Kukuruz i ječam proizvode sami, a ostalu hranu kupuju.
- Sve se stigne. Rad sa životinjama me opušta i nije mi naporan. Sreća kad primite u ruke pehar ili medalju za životinju koju ste sami uzgojili, ne može se opisati - kaže, pokazujući pune regale priznanja. Danas na dvorištu u Ulici Vladimira Nazora osim kokoši hrvatice Golubić drži još nekoliko autohtonih vrsta, od velikog crveno opaljenog kunića i goluba međimurske lastavice, po kojoj je ime dobila i udruga uzgajivača malih životinja, do dravske guske i malog međimurskog psa međija, sedme priznate autohtone pasmine pasa u Hrvatskoj.