Kolakušić kao Boško Buha juriša na tenkove i bunkere korupcije

Dok sam se pripremao za ovaj tekst, pade mi na pamet – Boško Buha. Maloljetni partizanski junak, željan slave i pothvata, juriša na neprijateljske tenkove i bunkere, ali i gine u jednoj četničkoj zasjedi. A kao njegova kopija djeluje Mislav Kolakušić, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, odavno poznat u javnosti po borbenom zauzimanju za obespravljene, po napadu na vlasti, na utvrde u kojima se štite društvena zla i nepodopštine, te po naumu, izraženom prije koji dan i na Hrvatskoj televiziji, da se kandidira na izborima za Europski parlament, a zatim i na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Hrabro juriša na institucije, na utvrde korumpiranosti, pa i na sudstvo i na sud u kojem radi.

Nesuglasje između tih njegovih napada i ambicija dobro je primijetio kolega mu Ivan Turudić kao gost emisije “Točka na tjedan” televizije N1: “Pa imate zaštitno lice vaše televizije suca Mislava Kolakušića koji ovdje pred kamerama tri godine govori da su trgovački sudovi leglo korupcije, a on je sudac na Trgovačkom sudu. On bi ukinuo predsjednike sudova, a javio se za predsjednika Trgovačkog suda pa nije uspio, ukinuo bi DSV, a javio se na DSV, ukinuo bi Ustavni sud, a javio se na Ustavni sud, on je pun mesijanskog entuzijazma dok se bavi politikom”.

Dodajmo – neprekidno napada političare, a najavljuje svoj ulazak u politiku u kojoj će, metaforički govoreći, doživjeti što i njegov partizanski prethodnik – “poginut” će u iluzornoj bitci za vlast, moć i utjecaj, čak ako i uspije. Sam će reći da u društvu nema promjena i reformi bez odluka većine u Saboru. No on, osim kao prodana duša u koaliciji, u toj većini neće biti. Kandidirat će se, kaže, na “listi građana”, pa će ili propasti ili se ubaciti u Europski parlament, na Pantovčak (puno teže) ili u Sabor, ali kao usamljenik koji pod milim Bogom ništa ne može. Zacijelo je dovoljno inteligentan da to zna, i da zna kako i dalje mogao samo jalovo jurišati na sustav u Hrvatskoj koji proizvodi nesposobnost, zlo i nepravde.

Gdje bi kraj takve njegove nedjelotvorne pozicije bili obespravljeni za koje se zauzimlje i koji će ga možda poduprijeti na izborima u broju dovoljnom da se bavi politkom, kao što podupiru zabavne pjevače dajući im “glasove” kupnjom ploča na kojima im lijepo pjevaju kao i Kolakušić? Nigdje.

Bit će iskorišteni za jednu karijeru, za jedno samoljublje, za “idealizam” kakav smo često mogli vidjeti i u suvremenoj i u povijesnoj Hrvatskoj, među vođama za koje prije njih ništa nije valjalo a njihov radikalizam, njihovo “ja pa ja” ili “mi pa mi” i nitko više hrvatski su narod i te kako koštali. Što je dobio puk u tim revolucijama i povijesnim preokretima? Dobio je represivne države i – kitu Marjanovu. Što mu drugo osim te kite ne može dati ni Kolakušić? On govori o svom rodbinskom okružju, o tome kako su ga otac i mater učili ljubavi za Hrvatsku, ponavljajući tako slavljenje čestitih i poštenih obitelji iz kojih su potekli velikani u prijašnjim režimima u Hrvatskoj. Takva obuzetost sobom, svojom pravednošću i sposobnošću, savršenstvom svoje obitelji, posvudašnjim nevaljalstvima u ovoj zemlji u kojoj su se moral i gospodarstvo srozali do ništice, u samostalnoj Hrvatskoj nije viđena.

I Hrvatska dosad nikad nije imala toliko Kolakušića kao u posljednjim godinama. Neka vrsta Kolakušića bio je i Most koji se onda “dokazao” dvaput sudjelujući u vlasti, sličnu umišljenost i radikalizam njeguje i Živi zid te pogotovo Dalija Orešković. Ništa ne valja, predsjednica je nula, Plenković je nesposoban i Bruxelleski slugan, sve institucije i cijelo društvo proželi su korupcija i kriminal. U mnogim ocjenama i stavovima nisu daleko od istine, ali doslovce nitko od njih nije pokazao javnosti neki opipljivi program koji bi uskladio njihovu odlučnost s uvjerljivošću.

Vrijeme poslije Tuđmana u kojem se Hrvatska srozavala u gospodarstvu i zaduživanju u inozemstvu, u rasprodaji svojih nacionalnih bogatstava, u gubitku financijskog i političkog suvereniteta, vrijeme u kojem se pretvarala u koloniju, nije, na žalost, porodilo neku prepoznatljivu nacionalnu politiku. I političare koji bi jamčili da će zemlju uspraviti na tronu što su joj ga pripremili priroda sa svojim bogatstvima, tradicija, domoljublje i marljivi ljudi. Ali je porodilo obilje negativističkih narcisa – Kolakušića, Dalija, mostovaca, živozidaša... koji jurišaju na vlast ne znajući što bi sami činili da je dobiju osim što bi trijumfirali u svom samoljublju.