A gdje mi je prijatelj, bilo je moje uobičajeno pitanje kada sam vidio kolegicu Marinu Biluš da sama kroči redakcijskim hodnikom. Rukom bi tad, ne prekidajući hod, diskretno pokazivala da budem strpljiv i već trenutak poslije začuli su se skladni koraci u jurišu sreće koja se žuri podijeliti sa svima nama. Oko prelijepog papar-sol šnaucera kovitlali su pritom kristali čiste dobrote, kotrljali se po zidu, skakutali do plafona i završavali u krilu svih koji su se zatekli u tom dijelu redakcije. "Rico! Rico!", veselo je odjekivalo sa "zaposjednutih" stolova, a prozvani bi šarmer svako malo zastao i zvonkim, razdraganim glasom otpozdravljao redom. Točno je znao kako treba s nama. U času je sve bilo drugačije, bolje, vedrije, u času je dolazak dvije osobe okrenuo dan prema suncu i sve razmirice i puste besmislice sveo u kontekst bezuvjetne papar-sol ljubavi koja nam neodmjereno fali. "Tiho, ne smetaj ljudima", kao strogo ga je opominjala Marina, ali Rico i da je htio, nije mogao smetati čak ni onima, ako ih je bilo i ako ih ima, koji možda, meni nezamislivo, ne vole pse. Meni je ipak bilo najdraže kada sam začuo onaj "ping" kojim nas se obavještava da je lift pristao na katu i dok su vrata još metalno strugala kod otvaranja, Ricovi koraci i njegovi pozdravi već su mijenjali prioritete životu i definicije sreće.
U tom nedovoljno čestom ritualu ja sam bio posebno sretan jer sam znao da je krajnji cilj Ricova posjeta moje mjesto u ćošku, na kraju reda. Pa bih kleknuo da ga dočekam, a on bi se zaletio i skočio da me zagrli tako iskreno nezaustavljivo da bi me ponekad izbacio iz ravnoteže i srušio pa što mi je onda ostalo nego da se zaigrano valjamo po podu. Marina bi stajala iznad nas i još strože nas prekorila "ne znam tko je od vas dvojice gori", dok bi joj maska ozbiljnosti koju se uvijek trudila ponijeti na licu otpadala u kaskadama osmjehivanja, a iz oči sijala apsolutna ljubav prema psu koji tako suvereno barata ljudima. Znala je da je i sama u tom karuselu, odavno podlegla čistoći pseće duše i pustila nas je da otplešemo svoj ples koji je redovito završavao keksima koji su Rica čekali u mom redakcijskom ormariću. "Molim te, nemoj pretjerivati, to će mu biti dosta", govorila je Marina dok je Rico ubirao plodove svog šarma, nikad halapljivo, nikad lakomo, uvijek odmjereno.
Gospodin pas, što ćete, premda smo sve troje znali da će Rico dobiti slastica onoliko koliko on bude htio i pravili smo se da će to biti mjera koju smo mu odredili. Marina bi se tada naslonila na stol ili sjela na mjesto do mojeg, ja sam se, pentrajući se kroz vlastite godine, s mukom pridigao isto do stolca, a Rico bi zauzeo mjesto u sredini, pazeći da nas oboje ima na oku, uz diskretnu napomenu da vrlo dobro zna tko mu je neprikosnoveni broj jedan. Tako smo se nas nas troje uputili u razgovore. Marina je znala zaobići plitke preokupacije, uvijek je pronalazila načina da se sve zadrži izvan stereotipa kurtoazije i forme pa bismo se našli na boljim mjestima u kojima su ljudi i sva ostala bića bila puno više od nepamtljivih odjeka u prolazu ili razloga za konflikt i brigu. Marinu sam i upoznao preko Rica. Prije smo znali tko smo, ali ne i što smo. Sve dok me Rico, svojom nepopustljivošću, nije izabrao za "povjerljivu osobu". "Kad ste isti", zaključila je Marina i veći kompliment nisam mogao dobiti. Nikad sa žalbom, nikad sa svojim problemom, nikad s opterećenjem po drugoga, tako su tekli razgovori - Rico i njegove zgode bile su bijeg od novina. Rico bi se ubacio tu i tamo, pristojno i nenametljivo.
Kada bi govorio meni, zvučao je fakinski, kao "mi dečki", a opet toplo i prisno, ali kada bi se obratio Marini, bila je to ljubav koja se nije htjela sakriti, predanost i privrženost koja se ne da slomiti, ispitivanje i najmanjeg detalja je li sve tu sad u redu i što ih još čeka u danu. "Ajmo mi lagano, stari moj, moramo čovjeka pustiti da radi", rekla bi mu, kao da su mi njih dvoje ikako mogli smetati, a Rico bi potvrdio u stilu "idemo, ali nećeš se naljutiti ako se ja još poslije sam vratim". Odlazak je do detalja bio isti kao i dolazak i, što da vam kažem, uskoro je većina kolega zavjerenički krila u svojim ladicama slastice koje su čekale na Rica, uskoro je papar-sol šnaucer postao svaki začin na momente bezukusnoj redakciji, uskoro su kolege ispitivali gdje su Marina i Rico.
Da, uskoro su stvari krenule neobjašnjivo drugačijim putem. Bolest je presrela Marinu, ona vrsta kojoj se samo borci dobrote mogu suprotstaviti na taj način i s toliko trpećeg dostojanstva bez obzira na razarajuću prirodu naleta koji uništava sve pred sobom. Posljednji puta sam s Marinom razgovarao prije nekoliko mjeseci. Došla je u redakciju zajedno s Ricom, a kako drugačije, i osjetio sam da se došla oprostiti i da je dovela prijatelja kao podršku. Dugo mi je pričala o svojoj bolesti, bez ogorčenja, bez malodušja, bez zapomaganja. Izmučena, ali uspravna, svjesna, ali nepokolebljiva, krhka, ali odlučna da potraje zauvijek. I Rico je tog dana bio neuobičajeno tih. Nije ispustio ni glasa. Samo bi me pogledom opomenuo "slušaj dobro, ovo je jako važno, posebno meni", a onda bi nastavio gledati Marinu s jasnom porukom "stara, ja sam tu, ne brini, skupa smo". Nije mi bilo teško šutjeti jer nisam znao što reći. Samo mi se vrtjela ogorčenost utjehom da Nebo sebi uzima one najbolje. Tko će onda ostati ovdje u suterenu i ne bi li trebali baš najbolji bivati što duže među nama da nas čine boljima. Tog sam dana ja njih dvoje otpratio do Marinina radnog mjesta. Rico je polako hodao između nas. Na kraju sam ih oboje zagrlio, onako kako se opraštaš s prijateljima pred dug put za koji ne znaš kad će točno uslijediti. Ovog tjedna saznali smo da je Marina preminula. Vijest se pronijela kao pitanje; "Zar je stvarno Marina otišla?", "Jesi i ti čuo da je Marina...?", "Nije moguće da Marine više nema?" i s tim upitnicima na kraju svi su kolege odbijali pristati da je neminovno činjenica. Novinari su odbijali prihvatiti vijest.
Nije bilo nikoga da nije zastao u trenutku kad je to čuo, a malo ih je bilo koji se nisu sjetili i Rica. Puno se toga promijenilo otkako smo se vidjeli s njih dvoje posljednji put. Pa premda je redakcija preseljena u novu zgradu, premda smo na višem katu, u novom prostoru, posve sam siguran da bi se Rico, da sada dođe kod nas, otprve sjurio iz lifta i nepogrešivo znao pronaći pravi put do svog prijatelja, do svojih prijatelja, koji su za njega i dalje tu. Kao što sam siguran da će i Marina pronaći pravi put do spokoja, nepogrešivo vođena veličinom života koji nije ustuknuo pred patnjom. Sve se lošije snalazim u promjenama, sve su mi "skuplje" karte u jednom smjeru. Sve češće pišem o kolegama koji mladost zamjenjuju vječnošću. Samo se nadam da ćemo se gore, gdje ćeš pričekati neko vrijeme na nas, Ricove prijatelje, na nekom travnjaku na koji će valjda propustiti i mene, jednog ateista što je dobrotu u ljudima prepoznavao kroz njihov odnos prema drugim bićima, da ćemo se tamo opet sresti, da će brojni glasovi odjekivati "Rico, Rico!", da će me Rico, grleći me, ponovno srušiti, ali ga tad nemoj koriti i paziti zbog toga smeta li njegova igra nekome od okupljenih kolega. I da, koliko se god pretvarala da se ljutiš, "prošvercat" ću i tad pun džep keksa koje Rico najviše voli...