– Ljudi me još uvijek više prepoznaju kroz moj ratni put, ali sad sam već dosta poznat i u skupljačkim krugovima. Meni je taj hobi bio svojevrsna terapija. Njime sam se odmaknuo od rata i počeo živjeti jedan novi, smiren život – kaže pukovnik Josip Kecerin, nekadašnji zapovjednik legendarne 108. slavonskobrodske brigade Hrvatske vojske, koji se po skidanju vojničke odore posvetio kolekcionarstvu.
Ponosan je na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu, ali ne voli razgovarati o toj temi, iako je u ratu proveo pet godina i još toliko kao profesionalni vojnik. Povratkom u normalnu životnu kolotečinu svoju je strast pronašao u kolekcionarstvu.
Ljubav iz osnovne škole
Iako se ponajprije predstavlja kao filatelist, skuplja gotovo sve – od starih novčanica, kovanica, dopisnica, razglednica i poštanskih maraka preko znački, ordenja, medalja i grbova do starog oružja, analognih aparata, satova, pisaćih strojeva i nalivpera.
VEZANI ČLANCI:
Tu je i prsni znak padobranskih instruktora JNA, ali i iznimno rijetka plaketa posvećena prvoj godišnjici uspostave NDH, koju je vojskovođa Slavko Kvaternik dijelio svojim pobočnicima.
Svaka zbirka zanimljiva je na svoj način i svaka predstavlja neku povijest. Ni sam ne zna koliko ima eksponata. Kad bismo računali da jedna poštanska marka predstavlja jedan eksponat, onda je odgovor – bezbroj! Njegova ljubav prema skupljanju svega i svačega počela je još u prvom razredu osnovne škole.
– Još kad sam bio dijete, počeo sam skupljati etikete šibica. To se zove filumenija. Etikete i poštanske markice godinama su bile moja preokupacija. Kako sam odrastao, počele su me zanimati neke druge stvari pa sam prekinuo. Međutim, po završetku rata, kada sam otišao u mirovinu, ponovno sam se vratio tom hobiju – govori Kecerin.
Ovog svestranog kolekcionara zanimaju filatelija, numizmatika, notafilija, militarija, kartofilija i filumenija. No poštanski mu je materijal nekako posebno prirastao srcu. Prikupio je kompletnu zbirku poštanskih markica iz doba NDH. Većini ljudi to ne predstavlja nešto veliko, čak ni njegovim najbližima, ali njemu znači. U svojoj privatnoj kolekciji ima i više od tisuću starih dopisnica. Ima tu njemačkih, francuskih, austrijskih, američkih i kineskih dopisnica s kraja 19. i 20. stoljeća, a najstarija je proizvedena 1876. godine. Međutim, naglasak je na onim hrvatskim, od 1918. do današnjih dana. Hrvatske dopisnice kupuje u pošti, a strane pronalazi u zbirkama, razmjenom ili na internetu.
– Volim kad se ljudi malo prisjete kako se nekada komuniciralo – olovkom, perom, dopisnom kartom. Dopisnice su zamišljene kao najjeftinije sredstvo za pisanje kratkih poruka od nekoliko rečenica. Međutim, dolaskom interneta one su izgubile svoj smisao i danas su zastupljene tek simbolično. Nisam siguran da djeca više znaju napisati i adresu, a kamoli da nekome napišu i pošalju dopisnicu. To je šteta – nastavlja 68-godišnjak.
Novčanica kao propusnica
Posebno imponira njegova zbirka starih novčanica. Na jednoj od njih, tiskanoj u doba velike ekonomske krize u Srbiji devedesetih, lako ćete primijetiti čak deset nula. Iako je na prvi pogled imala golemu vrijednost, tom novčanicom od 10 milijardi dinara teško da ste mogli kupiti više od štruce kruha.
Ponosno pokazuje i novčanicu iz Drugog svjetskog rata, koja zapravo nije novčanica, nego letak. Riječ je o tzv. propusnici za sto ljudi, svojevrsnoj prebjegličkoj legitimaciji koju su Nijemci bacali iz aviona na područja pod kontrolom partizana znajući da će ljudi radije uzeti novčanicu nego letak.
Novčanica je zapravo bila poziv partizanima da prijeđu na stranu Nijemaca, jamstvo da im se ništa neće dogoditi. Ljudi su ih obično presavijali i skrivali u kapama kako bi, u slučaju zarobljavanja, mogli reći da su se zapravo željeli predati. Takve su se novčanice bacale samo na teritoriju NDH. Do danas je "preživjelo" manje od stotinu primjeraka, a vrijednost im se na kolekcionarskom tržištu kreće oko 400 eura.
– Teško je reći koji je od mojih eksponata najzanimljiviji. Sve ovisi o tome tko što voli. Ako volite ordenje, onda vam je orden zanimljiv. Ako volite novčanice, onda su one. No jedno je sigurno – iza kolekcionarstva mora stajati ljubav. Da biste se bavili time, morate to voljeti. To nije hobi kojim ćete se obogatiti – zaključio je Kecerin.