Koliki je razumni rok trajanja sudskih procesa u EU

Pravo na suđenje u razumnom roku jedno je od temeljnih ljudskih prava sadržano u čl. 6 Europske konvencije o ljudskim pravima. Naime, Konvencija propisuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Predugo trajanje sudskog postupka dovodi do kršenja tog prava, a stranke u postupku zbog takve povrede mogu se za zaštitu obratiti Europskom sudu za ljudska prava. 

Europski sud za ljudska prava razvio je sudsku praksu kroz koju je moguće uspostaviti kriterije procjene razumnosti trajanja sudskih postupka kao i pravila za izračunavanje duljine sudskih postupaka.

Kako bi se moglo procijeniti koliko dugo traje neki sudski postupak, potrebno je jasno odrediti trenutak od kojeg počinje računanje njegova trajanja i trenutak kada se smatra da je sudski postupak završio. Navedeni momenti se razlikuju ovisno o vrsti spora. Tako se u građanskim postupcima računa da je sudski postupak počeo danom podnošenja tužbe sudu. Za razliku od toga, u kaznenim stvarima računanje trajanja može početi već u trenutku uhićenja osumnjičenog ili u trenutku podizanja optužnice ili pak u trenutku pokretanja istrage. Konačno, u upravnim stvarima trajanje postupka računa se od trenutka kada je građanin prvi puta podnio zahtjev upravnom tijelu, odnosno kada je pokrenuo upravni postupak, a ne kada je uslijed negativnog ishoda upravnog postupka pokrenuo upravni spor.

Kraj sudskog postupka u kaznenim stvarima označava dan konačne odluke suda o krivnji ili odluka Državnog odvjetništva ili suda o obustavi postupka. U građanskim stvarima kraj postupka predstavlja donošenje pravomoćne odluke, ali se također uzima u obzir i vrijeme ovršnog postupka koji potom slijedi.

Na ocjenu o tome da li se neki postupak vodi u razumnom roku ili ne utječe niz kriterija kao što su složenost predmeta, ponašanje stranke, postupak nadležnosti tijela i prioritetnost predmeta. Naime, složeniji predmeti po prirodi stvari trebaju više vremena da bi bili riješeni. Pored toga, sama stranka svojim postupanjem može uzrokovati prekomjerno trajanje postupka. Konačno, postoje predmeti koji su po svojoj prirodi prioritetni, pa je kod njih razumno trajanje sudskog postupka kraće.

Primjenom navedenih kriterija te vodeći računa o dosadašnjoj praksi Europskog suda za ljudska prava, mogu se izvući indikativni zaključci o trajanju sudskih postupaka u razumnom roku, odnosno kada je razumni rok povrijeđen. Za kaznene postupke suđenje koje traje do 5 godina načelno ne bi predstavljalo povredu. Pri tome treba podsjetiti da računanje tog vremena počinje i prije samog postupka pred sudom. U građanskim predmetima koji su po prirodi stvari prioritetni suđenje će biti u razumnom roku ukoliko je dovršeno u roku od 2 godine. Dok će se kod složenih građanskih predmeta razumno suđenje smatrati do 8 godina. Za redovite građanske predmete uobičajeno se kaže da je razumni rok za suđenje tri godine. 

Kod upravnih predmeta suđenje u razumnom roku za prioritetne predmeta je dvije godine, dok je za ostale predmete uobičajene složenosti rok 5 godina, Ovdje je važno podsjetiti da kod upravnih predmeta suđenje u razumnom roku obuhvaća ne samo trajanje upravnog spora, nego i upravnog postupka.

Danas se mnoge države suočavaju s problemom prekomjernog trajanja sudskih postupaka. O tome svjedoče podaci koje u redovitim ciklusima od dvije godine prikuplja Europska komisija za učinkovitost pravosuđa (CEPEJ) – tijelo koje je 2002. godine osnovano pod okriljem Vijeća Europe. CEPEJ provodi evaluaciju i usporedbu pravosudnih sustava 47 država članica Vijeća Europe. Zadnje izvješće objavljeno je 2010. godine, a sadrži podatke za pravosudne sustave u 2008. godini.

Usporedbe radi korisno je navesti podatak o vremenu potrebnom za rješavanje građanskih parničnih predmeta na prvostupanjskim sudovima,

Na europskom nivou prosječno je potrebno 282 dana da sud prvog stupnja riješi predmet. Prema podacima CEPEJ-a (koji su prikupljeni za 35 država),  države s najboljim indikatorima vremena rješavanja parničkih predmeta su Litva, Austrija i Češka. U Litvi sudu prvog stupnja potrebno je 55 dana da riješi predmet, dok je za sud u Austriji potrebno 129, a u Češkoj 154 dana. Francuska i Španjolska trebaju neznatno više dana od prosjeka za rješavanje prvostupanjskih građanskih predmeta. Države koje imaju najviše indikatore vremena rješavanja parničnih predmeta su Portugal, Slovenija, Hrvatska, Italija i Mata. Latvija i Slovačka trebaju preko 300 dana, dok Bugarska i Slovenija preko 400 dana. Hrvatskoj je potrebno 498 dana, a Italiji 533 i Malti 889 dana. Na ove podatke treba nadodati i vrijeme trajanja postupka po žalbi te eventualne postupke po reviziji pravomoćnih odluka. No, već iz navedenih podataka je indikativno koje su članice EU suočene s problemom dugotrajnosti sudskih postupaka. 

Još indikativniji zaključci o državama suočenim s prekomjernim trajanjem sudskih postupaka mogu se iščitati iz broja utvrđenih povreda od strane Europskog suda za ljudska prava. Od članica EU prednjače Grčka, Mađarska, Slovenija, Bugarska, Luxembourg i Cipar, pri čemu govorimo o razmjernom broju utvrđenih kršenja na broj stanovnika. Na žalost u taj krug ulazi i Hrvatska. Poljska i Italija su imale relativno velik broj utvrđenih kršenja u 2008., ali ukoliko se taj broj stavi u odnos razmjeran s brojem stanovnika onda situacija nije tako zabrinjavajuća. 

Zaključno, potrebno je istaknuti da prekomjerno trajanje sudskih postupaka osim što predstavlja kršenje individualnog ljudskog prava, ono povlači za sobom dalekosežniju posljedicu narušavanja povjerenja građana u pravosudni sustav. Osim toga svako utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku povlači obvezu države za plaćanje novčane kompenzacije, a koja dodatno opterećuje državni proračun. Zbog toga je za države koje su opterećene dugotrajnim sudskim postupcima od iznimne važnosti poduzeti konkretne mjere kojima će se svi sudski postupci svesti u razumne okvire na način kako ih indicira sudska praksa europskog suda za ljudska prava.