Koliko bi ljudi glasalo za Sinčića da je imao ikakve šanse postati predsjednikom?

U prvom krugu predsjedničkih izbora Hrvatska nije dobila novog šefa države, no dobila je, ako je suditi po medijskim izvještajima, novu političku zvijezdu. Toliko je pohvala u posljednjih dana izgovoreno na račun Ivana Vilibora Sinčića, i neovisnih analitičara i pristranih političara, da su neki već požurili tog 24-godišnjeg prvostupnika elektrotehnike proglasiti trećom političkom snagom u zemlji.

No, budimo ozbiljni. Može li treću političku snagu u državi predstavljati čovjek koji mrtav hladan izjavi da ne bi dao mandat za sastavljanje Vlade opciji koju smatra kriminalnom bez obzira na volju birača? Može li uopće ozbiljna opcija za upravljanje državom biti skupina ljudi koja u svom izbornom programu najavljuje lustraciju "nad svima koji su radili protiv interesa hrvatske države", a tri reda kasnije, "ujedinjenje hrvatskog naroda"? Može li, na koncu, uopće ikakav faktor na političkoj sceni biti tip kojem je jedna od istaknutih točaka u izbornom programu zabrana "chemtrailsa" – tobožnjih tajnih zaprašivanja otrovnim supstancijama koje provode strani centri moći?

Pa, ipak taj i takav Ivan Vilibor Sinčić na izborima je dobio gotovo 300 tisuća glasova, što se sada općeprihvaćeno shvaća kao legitimitet njegove politike, odnosno njega kao političkog aktera. A kako je cilj svakog aktera politike preuzimanje vlasti, trebalo bi se zapitati kako bi izgledala Hrvatska kad bi njome vladali Sinčić i njegova ekipa iz Živog zida. Dapače, s iznimkom problematike ovrha, deložacija i odnosa građana i banaka – tema kojima se Sinčić intenzivno bavio i u kojima je relevantan sugovornik – koje su to konkretne mjere, provedive politike, pa čak i svjetonazorski stavovi koje je biračima predočio kandidat Živog zida?

Cijeli njegov nastup svodio se na inzistiranje na vlastitoj neovisnosti i nepripadnosti aktualnim elitama te ničim potkrijepljenim obećanjima povrata ukradenog u vrijeme pretvorbe i privatizacije.

– Kad vratimo ukradeno, bit će dovoljno novca za sve, pa i za branitelje – arhetipski je Sinčićev odgovor u improviziranom intervjuu koji je s njim održao Josip Klemm na prosvjedu ispred Ministarstva branitelja. Što je, osim tog već tisuću puta viđenog populizma, zapravo ponudio Sinčić? Koji su njegovi stavovi o reformi zdravstva i obrazovnog sustava? Što misli o aktualnom poreznom sustavu? Kakvu bi imigracijsku politiku u budućnosti trebala provoditi Hrvatska? Što misli o odnosu Crkve i države? Kakav mu je stav o novom Zakonu o radu? Bi li podržao gašenje županija? Kakvu energetsku politiku zastupa? Ovo su samo neka od pitanja na koja Sinčić nije ponudio konkretan odgovor, a na neka niti odgovor uopće, odbivši odgovoriti na pitanja koja mu nisu bila po volji? Pa ipak, ništa mu od toga u kampanji nije štetilo, što je samo dokaz da su ga birači mjerili drukčijim metrom od ostalih kandidata. Dovoljno je samo razmisliti kakve bi bile reakcije javnosti da je primjerice Ivo Josipović rekao da nakon parlamentarnih izbora neće dati mandat HDZ-u, čak i ako osvoji većinu u parlamentu.

Što bi mediji pisali o Kolindi Grabar-Kitarović da se založila za izlazak iz EU i NATO-a te okretanju Aziji, Africi i Južnoj Americi? Kako bi Milan Kujundžić prošao da je predložio nacionalizaciju sve imovine privatizirane od proglašenja neovisnosti do danas?

Čak i najzagriženijim protivnicima duopola koji vlada na hrvatskoj političkoj sceni valjda je jasno da su obećanja navedena u izbornom programu Ivana Sinčića neprovediva, štetna, a nekad i naprosto suluda. Stoga se valja zapitati koliko je od onih 300 tisuća birača glasovalo za njega zato što su smatrali da bi on uistinu mogao postati predsjednik, provesti svoj program i riješiti probleme koje Hrvatska ima, a koliko njih baš zato što su znali da neće?

Ivan Vilibor Sinčić na predsjedničkim izborima bio je unaprijed predodređeni gubitnik i kao takav dobio je 300 tisuća glasova. Koliko će ih dobiti kad i ako bude postojala realna šansa da se vlasti – u bilo kojoj njezinoj formi – uistinu i domogne?