Iako je film “Zemlja nomada” nagrađen čak trima Oscarima, možda bi ih dobio i više da je, umjesto u Americi, radnja snimana tamo gdje je bh. oskarovac režirao “Ničiju zemlju”. U toj državi (BiH) stvarne priče još su potresnije. Čak ne bi bili potrebni ni glumci jer je na tisuće nomada koji svakodnevno traže bolji život na nekom novom mjestu. Za njima bi kamera samo trebala “hodati”. Ne bi trebali šminkeri, majstori kulisa..., dramu ionako ispisuju životima. Svaka priča o “balkanskim nomadima” bila bi, zapravo, dokumentarac o nesretnoj sudbini naroda, gdje su pojedinačne priče imale i uspješne i sretne završetke.
Nomadi su nekada bili ljudi, najčešće stočari, koji su se stalno selili od mjesta do mjesta. Starija etnološka i socioantropološka praksa smatrala je nomadstvo nužnim i prirodnim oblikom života u prvotnoj ljudskoj zajednici u kojoj oruđe i tehnika još nisu bili razvijeni. Danas pojam nomadstvo ne podrazumijeva samo njih nego i sve one koji zarađuju novac koristeći moderne tehnologije.
Film “Zemlja nomada”, koji je režirala kineska redateljica s adresom u Americi Chloé Zhao, govori o propalom gradiću u Nevadi, gdje je zatvorena tvornica građevnog materijala, jedina koja je gradić održavala na životu na rubu sirotinjske zabiti. Tisuće radnika ostale su bez primanja, a grad je izgubio i poštansku oznaku te postao grad duhova. Šezdesetogodišnja Fern, koja je do tada radila u tvornici, odlučila je krenuti u nepoznato. Kombi je njezin dom, a ona je jedan od modernih nomada koji lutaju opustjelim dijelovima zemlje, obavljajući usputne poslove kako ne bi bili prosjaci.
Priča zvuči poznato, osobito u Bosni i Hercegovini. Nomadska sudbina obilježila je povijest ovih prostora i njegovih žitelja. Kuge, glad i ratovi kroz stoljeća mnoge su natjerali da napuste svoj dom. Posljednjeg desetljeća 20. stoljeća situirani građani nomadi su postajali zbog oružanih sukoba. Njihovi razrušeni gradovi, odnosno srušeni obiteljski domovi i stanovi, pretvarali su ih u beskućnike. Spas i sreću morali su tražiti drugdje. Za sobom su ostavljali ničiju zemlju, ruševine, grobove i uspomene. Nisu iz zvali nomadima, već izbjeglicama i raseljenim osobama. Rijetki su se vratili. Skrasili su se u novim domovima i domovinama. U tuđini su prestali biti nomadi, nadaju se, trajno.
Iseljavanja je bilo i u miru, a na njega je utjecao politički sustav, posebice nakon Drugog svjetskog rata. Nepodobni su iz jednoumlja bježali u truli kapitalizam. Nomadi su postajali gastarbajteri. Živjeli su po barakama. S vremenom su prelazili u stanove i priključivale su im se obitelji. Privremena prebivališta postajala su trajna, daleko od svog rodnog kraja. I tako su gubili status nomada.
Prije njih, na plodnoj bh. zemlji, stočari i drugi bez posla i doma stoljećima su tražili bolje pašnjake ili pak neku tvornicu. Kada bi ih pronašli, na njima bi privremeno ostajali.
Nije se samo domicilno stanovništvo preseljavalo s jednog područja na drugo unutar svoje države već su u njoj i brojni stranci prepoznavali obećanu zemlju. Ili barem za tranzit. Danas tisuće migranata - nomada s Istoka - čekaju kako bi iz BiH pobjegli na Zapad. Zbog zatvorenih granica, ali i zbog pronalaska posla, dio njih ipak će zauvijek tu i ostati. Popunjavat će životni prostor koji su starosjedioci prisilno ili svojevoljno napustili. Za razliku od brojnih studenata, primjerice iz Hrvatske, koji su na sveučilištima u BiH, ali ne s namjerom da tu ostanu, već da se pripreme za tržišno natjecanje koje će ih vjerojatno odvesti daleko i od BiH i od Hrvatske. U bogate zemlje koje će moći plaćati njihovo znanje.
Pandemija je neke profesije preko noći iselila iz ureda, pa se već i oni možda školuju za digitalne nomade. Njima za obavljanje posla za bilo koga na svijetu nije potrebno ni mjesto ni ured, već samo internet. I znanje.
I u BiH ima stranih radnika, ali oni su kao pravi nomadi baš privremeno tu. Brojni diplomati, poslovni ljudi, ali i građevinci. Primjerice, Kinezi koji u velikom broju sudjeluju u izgradnji energetskih postrojenja ili cesta u BiH.
Za to vrijeme djeca Balkana razasuta su posvuda po svijetu. Tisuće njih prometnule su se u intelektualne nomade. Svojim znanstvenim dostignućima dali su ogroman doprinos čovječanstvu i proslavili su svoj rodni kraj. Postali su ponos rodne grude.
Apsurdno, zemlju nomada ponajviše proslavljaju njezini nomadi. Dok je ona sve praznija. Kao onaj propali gradić u Nevadi koji je ostao i bez poštanskog broja. Filmska je to priča za Oscara. Bosna i Hercegovina možda ga s takvim scenarijem dogodine i osvoji. Poput onoga o apsurdnosti ratovanja i ničijoj zemlji koja se nalazi između suprotstavljenih strana. S tom je pričom Danis Tanović prije dva desetljeća osvojio Oscara. Nažalost, i bosanskohercegovačka “Ničija zemlja” i američka “Zemlja nomada” još dugo će čekati sretan kraj. I ne samo u filmu.
Pavkoviću, miješaš babe i žabe...Za propast tog gradića u Americi zaslužna je svjetska alokacija resursa...Za propast Bosne krivi su samo lokalni političari i nitko više..