Prije 17 godina Samuel Huntington objavio je u knjizi “Sukob civilizacija” kartu podjele Europe prema svojoj teoriji o svijetu koji se dijeli na civilizacije, zapadnokršćansku, pravoslavnu, islamsku i druge i čini se da stvaran razvoj događaja više-manje potvrđuje podjelu koja, isticao je Huntigton, ipak ne mora obvezno voditi u ratove. Hrvatska je po toj podjeli granična zemlja zapadnoga svijeta, u koji smo 1. srpnja i potpuno ušli, a hrvatske vlade žele na svaki način pokazati da je Hrvatska zaista pripadnica toga svijeta. Možda se na najlošiji način za zemlju ta žarka želja za pripadanjem Zapadu pokazala u odnosima s Rusijom, čije investicije ni kad nose veliku korist zapravo nismo željeli i tako smo ostali izvan energetskih tokova koje naftom i plinom bogatu Rusiju povezuju s gospodarski najjačim silama Europe.
Za vrijeme vlade Zorana Milanovića ta se orijentacija unekoliko promijenila, iako je za pravo priključivanje na Južni tok bilo kasno, kaže politolog Branko Caratan, koji se često bavio Rusijom. Međutim, produbljivanje odnosa s Ruskom Federacijom ipak je tek na početku, jer je od dolaska na vlast Milanovićeve vlade između dviju zemalja potpisan samo protokol o suradnji dvaju ministarstava unutarnjih poslova. Još prije godinu i pol ruski veleposlanik u Zagrebu Rober Vartanovič Makarjan navodio je primjere u kojima su ruske kompanije osjetile da su u Hrvatskoj, kaže veleposlanik, neželjeni gosti, od Družbe Adrije do Mečelja koji nije uspio preuzeti Željezaru Split.
>> Rusija nova obećana zemlja? Moskva treba milijun radnika
Proboj malih igrača
Uza sve prepreke koje čekaju i ostale investitore, ruski osjećaju i dodatne, subjektivne, naveo je veleposlanik. Odbijenice Rusima događale su se uglavnom u vrijeme vlade Ive Sanadera, nakon njegova odlaska stvar je pokušala popraviti Jadranka Kosor odlaskom k Vladimiru Putinu.
– Premijerka Kosor dogovorila je u Rusiji kupnju plina, a kad se vratila, tvrtka Plinacro dogovorila je kupnju plina od Talijana. Premijerka se branila kako nije mogla utjecati na tu odluku iako je Plinacro državna tvrtka – kaže Caratan.
Zapravo, čini se da je i ovdje bila riječ o moćnim utjecajima iz sjene, o utjecaju zapadnih lobija na domaće političke moćnike više nego što bi se moglo govoriti o suzdržavanju zbog nekih predrasuda prema istočnim zemljama, iako u dijelu hrvatske javnosti odbijenica Rusima ponekad i nije negativan bod. Tako se politika u kojoj su Hrvatskoj u svakom slučaju draži zapadni ulagači nastavila, možda i na vlastitu štetu. Međutim, hrvatska privreda u posljednje vrijeme pokušava ipak prodrijeti na golemo rusko tržište koje je, otkako se raspao Sovjetski Savez, razvilo i dobar ukus i traži kvalitetu. Nekad je hrvatska privreda davala polovicu jugoslavenskog izvoza u Rusiju, no tada je to bila neka vrsta trampe, tzv. kliringa.
Danas se tvrtke poput dugoreškog proizvođača obuće Mr. Joseph ili splitskog proizvođača brodske opreme i strojogradnje Adria Winch uspješno probijaju na rusko tržište. Prije mjesec dana i bjelovarska tvrtka Hittner dogovorila je s ruskim partnerom Agatom izvoz traktora u Rusiju, zasad stotinu traktora mjesečno, uskoro 300. Taj je poslovni dogovor sklopljen u okviru susreta gospodarskih komora Jaroslavske oblasti i Bjelovara, a otvaranje predstavništva Hrvatske gospodarske komore u Moskvi 2010. godine – otvorila ga je Kosor za svoga posjeta – ubraja se među rijetke institucionalne pomake u hrvatsko-ruskim odnosima.
U Rusiju idu i proizvodi hrvatske farmaceutske industrije, Rusija je treće tržište za izvoz Plive, u Rusiju idu i strojevi i oprema iz Hrvatske. Kao da se aktivirala i država, jer su prije mjesec dana ruski div Gazprom i hrvatska tvrtka LNG Croatia potpisali plan za korištenje plina u javnom prijevozu. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak razgovarao je tada sa zamjenikom predsjednika Upravnog odbora Gazproma Aleksandrom Medvedevom, bilo je riječi i o realizaciji priključka Hrvatske na Južni tok, koji nas inače zaobilazi. Kao da se Hrvatska, kasno, ali ipak, priključuje već razvijenoj suradnji između Rusije i Europske unije, hvatajući zadnji vlak koji ide na ruski plin, a kojim se već služe i najmoćnije članice EU, poput Njemačke.
Možda na kraju zaista bude i više ruskih investicija u Hrvatsku, koja tako dugo čeka i nastoji privući investitore, ali po mogućnosti one sa zapada. No, zapad više i nije zainteresiran za velika ulaganja, nego su to uglavnom ulagači s istoka, najveći igrači iz Azije, no tu će zacijelo ipak trebati prebroditi civilizacijsku barijeru.
– Hrvatska mora privući investitore, inače će se nastaviti propadanje, odlazak najobrazovanijih. Mi dramatično zaostajemo – kaže povjesničar Tvrtko Jakovina, ističući da je skeptičan jedino u pogledu poslovne kulture ulagača s istoka.
– Poslovna kultura ruskih tajkuna surovija je i grublja i od poslovne kulture u Hrvatskoj, u pitanju je i loš tretman radnika. Međutim, i ulagači sa zapada nakon dolaska nisu zadržali razinu standarda sa zapada. Uostalom, strani trgovački centri u nas prodaju drugoklasnu robu kao prvoklasnu – kaže.
Kako god bilo, razina suradnje između dviju zemalja povećava se, u Hrvatsku je došla i Sberbanka, a dio tog priključivanja događa se zahvaljujući i brojnim ruskim turistima, njih oko 200 tisuća, koje su vize za EU prošloga ljeta naljutile. Veze između Hrvatske i Rusije ojačane su i tim osobnim kontaktima, pa su tako Rusi realizirali staru ambiciju Moskve i osvajaju Jadransko more od Istre do Dubrovnika, no ruske su trupe opremljene ručnicima za plažu. Rusija je Hrvatskoj zanimljiva i kao najomiljeniji partner naših istočnih susjeda, Srba u BiH i u Srbiji, no čini se da prijateljstvo temeljeno na pravoslavlju ipak ne ide tako daleko da bi Srbija mogla odustati od Europske unije i prikloniti se krugu oko najveće pravoslavne zemlje.
>> Agrokor ide na Londonsku burzu, pa u Rusiju i Tursku
Baćuške u Europi
Na to upozorava i to što je nacionalistički srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, netom je izabran, pohrlio u Moskvu, a kakav je bio odgovor kod Baćuške može se naslutiti iz okretanja Srbije prema Bruxellesu nakon toga i pokušaja Beograda da zadovolji Bruxelles, a ne razljuti krajnju desnicu. I naša sugovornica ruska politologinja Tatjana Jurijeva ocjenjuje da je Rusija za Republiku Srpsku u BiH, za Srbiju i Crnu Goru uglavnom gospodarski. To znači da neće nastojati u svoj politički krug vezati pravoslavne zemlje s Balkana, uostalom i Rumunjska i Bugarska već su dio Europske unije. K tome, tvrdi se da Rusija više ne želi sudjelovati u podjeli Balkana na prozapadni i proruski dio. S takvom ocjenom slaže se i Jakovina, no ističe da je razlog tome što Rusija dugo vremena nije bila u poziciji da se nametne.
– Sva velika buka oko rusko-srpskog prijateljstva bila je više parada nego stvarnost, iako ono povijesno nije nerazumljivo – ocjenjuje Jakovina. Kad je riječ o nevoljkom primanju ruskih investicija u Hrvatskoj, Jakovina kaže kako valja pitati Nijemce ili Fince kako uspješno poslovati s Rusima, živjeti blizu njih mirno i iskoristiti prednosti koje suradnja daje objema stranama. Ima li ipak geopolitičkih razloga u Hrvatskoj za strah od jake Rusije, pitanje je koje zasad nema odgovor.
– Nažalost, atavistički strah od imperijalističkih ruskih pretenzija nikad nije posve nestao, tu kao da je na karti uvijek golemi bijeli medo na istoku koji navaljuje na Europu – kaže analitičar Slaven Letica, koji bi volio da se Hrvatska pozicionira i definira kao neka vrsta otvorene neutralne zemlje, koja je istovremeno i istočna i zapadna i srednja Europa. Nedavno je propuštene hrvatske energetske prilike, naročito u suradnji s Rusima, spomenuo i bivši predsjednik Stipe Mesić, koji je uvjeren da bi osigurani energenti primamili i ostale ulagače. Letica je skeptičan u pogledu Mesićevih ocjena te kaže kako je u deset godina mandata predsjednik tu nešto mogao i učiniti, no to je propustio.
Civilizacijski sraz u Europi
Ruskoj pomoći i utjecaju neki hrvatski promatrači pripisuju i ekonomski opstanak Republike Srpske u BiH, no tamo se stvara antibošnjačka koalicija u kojoj Srbi i Hrvati nastoje spriječiti bošnjačku dominaciju u Sarajevu, Federaciji pa onda i u cijeloj BiH. Kao da je zaista riječ o srazu dviju civilizacija, jedne islamske, druge kršćanske, srazu koji mnogi propuštaju vidjeti, jer BiH, naravno, ima i jak vezivni dio koji čini jedan kulturni prostor.
No, nekadašnji Muslimani danas su jače islamizirani, postali su Bošnjaci, stvaraju se veze s jakim islamskim zemljama, a slično se dogodilo i sa Srbima i Hrvatima. Ipak, u ovom trenutku Bruxelles bi mogao pobijediti i prisiliti na dogovor Bošnjake koji bi inače i dalje rado birali hrvatske predstavnike. Kako će se Rusija u budućnosti odnositi prema svojim prijateljima na Balkanu, zacijelo ovisi i o tome kako će se razvijati odnosi između EU i upravo pravoslavnih zemalja koje čine magareću klupu u gospodarskom i demokratskom deficitu, o tome kako će se razvijati sama Rusija koja se, ocjenjuje se, okreće azijskim partnerima koji ionako preuzimaju primat u svijetu.
Ovisit će to i o tome kako će Unija sama razriješiti svoju krizu koja teško trese i katolički zapad Unije. Možda je i zato rubna zemlja ovog pojasa, Hrvatska, umalo dobila jako tešku kaznu u odnosu na ne suviše velik prekršaj...